Probudili smo se ujutro prije alarma, spremili i otišli u Budvu gdje smo kupili nešto za doručak i nešto za pojesti putem dalje. Razmišljali smo otići do gospodina koji nam je jučer pomogao u pronalaženju apartmana i počastiti ga kavom, ali pošto smo ustali u 7 i nešto, možda bi bilo prerano za njega i izgubili bi dosta vremena u startu, a trebalo je danas proći cijelu Crnu Goru (70 km) i cijelu Albaniju (430 km). A još k tome nismo rezervirali smještaj jer nije bilo interneta.
 |
| Ruta 2.dan |
Ime ovoga sela sam koristio cijelo naše putovanje. Kad god bih sjeo i zapalio motor, žena bi pitala da li se može popeti da krenemo, ja bih odgovorio : SKOČI ĐEVOJKO :-)))
Bilo je još dosta zanimljivih imena mjesta i sela, ali do kuda bi stigli kada bi ih sve slikali?! Npr. Haj-Nehaj prije Sutomora, Dobra voda, pa Utjeha, pa Kruče...
Nisam još bio u Baru pa sam odlučio pronaći piceriju "Pulena" od poznatog bajkera koji svima pruža odlično gostoprimstvo....barem sam tako čitao na forumu motori.hr. Kružili smo po Baru, ali nisam ga uspio pronaći. Bar dosta podsjeća na Zagreb po bezbrojnim kafićima. Sjeli smo u jedan ugodan kafić u blizini pekare pa smo odmah obavili doručak. Usput smo se spojili na net da se javimo svojima koji brinu i da pošaljemo prijateljima par slikica da im rastu zazubice :-))) Odmah smo i rezervirali smještaj u mjestašcu Parga, 70 km udaljenom od granice. Kada smo odlazili primjetio sam na jednom obližnjem kafiću na staklu kako piše Pulena. Nevjerojatno. Ili nema natpis sa prednje strane ili nam je promaklo. Otišao sam tamo da pozdravim gazdu Gashu, ali ga na žalost nije bilo. Dosta smo vremena potrošili i trebalo je krenuti dalje. Plan je otići do Skadarskog jezera sa albanske strane i baciti koju slikicu.
Jezero mi mnogo ljepše izgleda sa Crnogorske strane, sa ceste prema Podgorici. Na prilazu jezeru malo smo ostali začudili jer smo prošli kroz jednu ulicu dužine 200 m gdje žive Romi i gdje po cesti lutaju psi. Po ulici su rasuti stari štednjaci, veš mašine, bojleri...puna je šodera i izgleda kao da nije prometnica već nečije dvorište. Kao da smo na trenutak ušli u zonu sumraka. Malo smo pogledali jezero i na žalost morali se vratiti istom ulicom nazad. Nakon toga prelazimo mostom preko Bojane brzinom doslovno 5 km/h. Most je napravljen u 10-tak segmenata i kao da segmenti nisu spojeni, već razdvojeni nekih 20-30 centimetara rupom u koju uđe cijeli kotač pa zbog toga svi voze kao da guraju aute.
Albanija me je totalno oduševila. Čitao sam da se treba bojati njihovog prometa, ali ne treba ako se prilagodite njihovom načinu vožnje. Ubrzo u susret nam prilazi bijeli policijski skuter sa obilježjima policije. Naravno X10!!!! Zar ima išta bolje i sigurnije od toga? U Albaniji je stvarno bilo mnogo doživljaja i iznenađenja. Asfalt je mnogo bolji nego što sam očekivao čitajući po forumima. Imaju dosta brzih dvotrakih cesta koje valjda oni podrazumijevaju pod autoput, ali nema naplate kao što niti nema zaustavne trake. Ali zato uz te "autopute" ljudi žive kao uz bilo koju drugu gradsku prometnicu. Hoću reći da izlaze iz svojih neograđenih, šljunčanih dvorišta direktno na tu brzu cestu, ponekad vozeći u suprotnom smjeru, ali sa jednim kotačem po cesti, a drugim po šljunku.... Naravno, uz rub ceste i šeću.
Ne nedostaje niti domaćih životinja po cesti - krave, ovce, janjci, psi...
Kuće sve imaju solarne "bojlere" na krovovima u obliku plastičnih ili metalnih bačvi. Stvarno nakaradno to izgleda na tim jadnim i nedovršenim kućama, ali istom tehnikom se služe i bogatiji građani. U Albaniji smo po kućama i dvorištima vidjeli dosta zastava, kako albanskih tako i raznih stranih zemalja. Kasnije smo saznali, uz pomoć sveznajućeg google-a, da oni tako obilježavaju i odaju zahvalnost zemlji u kojoj su radili i zaradili novce. Isto tako smo vidjeli da na kuće stavljaju razne plišane medvjediće i druge plišane životinje, na što je google rekao da tako tjeraju uroke.
Prvi grad koji smo planirali posjetiti je Durres. Na našem jeziku bi ga zvali Drač. Drač je jedan od najstarijih gradova Albanije, nekada je bio i glavni grad. Danas je njihova glavna pomorska luka. Ima 200 tisuća stanovnika i udaljen je 30 km od Tirane. Grad izgleda kao da je cijeli u izgradnji. Sve je puno novih modernih zgrada, šetališta, parkova, ali plaže im još nisu baš na zavidnom nivou. Interesantno je da na samoj obali grade zgradu višu od naše Zagrepčanke.
 |
| Pozdrav suncu na albanski način |
 |
| Albanski odgovor Abu Dhabiju |
Imaju i interesantne neke likove u parku...
 |
| Nepokolebljiva Tina |
 |
| Neuništivi Mick |
Iza Vlorea sam morao točiti gorivo. Računajući da ću plaćati gorivo karticom, nisam se upoznao sa njihovom valutom, tj. sa tečajem. Radnik na benzinskoj je primio pištolj za gorivo i jasno dao do znanja da ne prima karticu riječima CASH. Pitao sam da li primaju eure na što je on klimnuo glavom. Pokazao je na pumpu i rekao eur. Shvatio sam kao da mi želi reći da je cijena prikazana u eurima. Rekao sam mu razumljivim rječnikom, OK. Za put sam pripremio sitne eure, po 5, 10, 20 papirnatih da u ovakvim situacijama ne bih morao albansku valutu nositi kući. Zaustavio je pumpu na 200. Malo sam ga čudno pogledao a on je rekao CVANCIG. A ja što ću nego OK i počeo sam vaditi 10, pa 5 i još 5 eura. On uzme novčanice, pogleda me i vrati mi 5 eura i kaže OK. Rekao sam mu OK i krenuo dalje uz pozdrav klimanjem glave. Navečer u Pargi sam na internetu preračunavao tečaj albanskog levi-a u eure. Ispalo je da je cijena bila 200 levia, a ne kako je rekao eur i pokazao, a to je po tečaju iznosilo 15 eura. Da li to znači da me je htio prvo "uzet" pa se predomislio, ne znam. Uglavnom, rezervoar je bio napunjen, a to je i bio cilj ;-)
Nastavili smo dijelom uz more pa u krasnu planinu (Mount Cika, 1100 mnv) sa krasnim zavojima i prekrasnim pogledom na obalu. Na jednoj jakoj serpentini smo morali stati jer su se sudarila dva kamiona i zaglavila. Ovaj koji se spuštao je ostao bez kočnica i zabio se u šleper koji je prevozio nekakve betonske elemente. Koja slučajnost da se dva najveća kamiona koje smo sreli na toj dionici nađu na istoj serpentini.
Tako su se zacvikali da nisam niti ja mogao proći sa skuterom. Onda su nekim lopatama počeli kopati serpentinu da bi ovaj odozgora mogao nekako proći. Bila je tu i policija. Kada su ovi porušili granje i poravnali ćošak, "Baja" sa nekim đipom odmah uđe i gura se. Policajac stane ispred njega i ne da mu proći, a ovaj ga gura sa đipom. Strašno je izgledalo. Policajac i ljudi su se derali na njega, ali očigledno je on neki lokalni šerif i morali su ga propustiti. Bilo je tu problema tada sa gornjim kamionom jer se nije mogao pomaknuti u rikverc od tereta. Ipak je uspio nekih 20 cm što je bilo dovoljno da se šleper vratio u natrag 20 metara da ovaj može zaokrenuti i spustiti se. Izgubivši nekih 45 minuta morao sam se probiti odmah ispred šlepera jer je gužva bila u oba smjera oko kilometra. Ubrzo dolazim na vrh i počinjemo se spuštati prema drugoj strani. Cesta na nizbrdici je odlična kao i pogled na netaknute pješčane plaže.
Nastavili smo prema Sarandeu, ali nismo imali vremena za obilazak jer je već padao mrak, a i u Grčkoj je druga vremenska zona pa smo izgubili još sat vremena. Putem smo na cesti sreli i ekipu iz Makarske. Do Sarandea je cesta spora, ali onda prema granici počinje strašno loša cesta, tj. na trenutke nema ceste već prolazimo kao kroz nekakvo gradilište i ne znamo kamo dalje jer smo mislili da smo fulali po tom šljunku. Srećom nas je prošao neki lokalac pa smo krenuli za njim. Odjednom pored nas voda pršti u zrak kao da je netko otkinuo hidrant, ali to je izgleda sve u tom aranžmanu da nas što više preplaše u mraku. Nismo se dali već smo nastavili sporo napredovati dok nismo nakon nekih 20 km došli do asfalta. Od tamo prekrasna prazna cesta prema granici i samo gassss. Na granici su nas dočekali zbunjeno kao da ovuda nitko ne prolazi. Uglavnom granicu brzo prolazimo i brzom cestom jurimo prema našem odredištu.
U kasnim večernjim satima, negdje oko 22:30 dolazimo u mjesto Parga. Mjesto je u to vrijeme toliko živo kao da je 15.7. Ponovno smo imali problema sa pronalaženjem smještaja. Google maps pokazuje da smo na odredištu, a mi u kafiću :-)
Problem je bio u tome što je mjesto jako strmo pa se na karti to ne može dobro vidjeti. Stao sam sa strane nakon jednog kruga i pitao konobara za vilu Matinu. On nije znao i rekao je da pričekamo da pozove šeficu restorana. Njoj smo rekli što tražimo i odmah je uzela telefon i nekoga nazvala. Zatim je rekla da će za nekoliko trenutaka netko doći i odvesti nas do tamo. Zahvalili smo se i otišla je unutra. Vratila se za 5 minuta, vidjela da još nitko nije došao i...onda nam je organizirala vodiča. Za jednim stolom je sjedio stariji gospodin od nekih 75-80 godina i kojem je rekla da nas odvede do vile Matine. Čovjek je sjeo na nekakav prastari motorčić koji je jedva išao uz brdo, stavio sako preko ruke i vozio ispred nas do smještaja. Okrenuo se i uz našu zahvalu vratio nazad. Interesantno je to da kada smo drugo jutro prolazili pored toga restorana, on je tamo opet sjedio i skužio nas i mahnuo uz osmjeh. Predivna gesta domaćeg stanovništva. Na ovom mjestu smo bili zadovoljni sa smještajem u cjelini. Wifi je radio i rezervirali smo prije spavanja smještaj za drugi dan. Mislili smo se spustiti do grada nakon tuširanja, ali u 23.30 nismo više imali snage za to. Zaspali smo u trenu. Smještaj smo platili 25 eura.
Nema komentara:
Objavi komentar