Ukupno u 3 dana 1645km
25.9.2015.
25.9.2015.
Spidermax-Renato
X10 - Darijo
Poslije Grossa sam mislio da je gotovo sa vožnjom za ovu sezonu, ali Renato me iznenadio željom da odemo negdje na 3-4 dana. Ja sam planirao dati krv (dva plaćena slobodna dana) i spojiti 4 dana da možemo lijepo i opušteno putovati, ali sam se prehladio pa nisam dao krv. Kasnije mi je željezo bilo preslabo pa sam na kraju uspio dobiti 3 slobodna dana i četvrti do 18 h što je bilo dovoljno za ovu rutu. Bilo je mnogo zamisli kuda, ali na kraju je prognoza odredila odredište, iako je to i bila najveća želja Renata, a i mene. U Sarajevu nisam nikada bio i to sam već duže vrijeme planirao, ali nikako da se poklopi i da odem, a stvarno je blizu. Napravio sam rutu dionicom uz Vrbas i Plivsko jezero pa još neprovozanom dionicom preko Donjeg Vakufa, Travnika, Viteza....za Sarajevo. Odlučili smo koristiti autoput što više da bi imali više vremena za Sarajevo po danu jer je plan bio ujutro rano krenuti odmah dalje.
Krenuli po planiranom vremenu i jurili po autoputu do Gradiške. Putem sam cijelo vrijeme razmišljao što sam zaboravio i sjetim se pred Gradiškom. Mrzim kada imam osjećaj da sam nešto zaboravio, jednostavno me smeta dok se ne sjetim. Htio sam kupiti bon za mobitel jer sam imao još malo kuna, a zlu ne trebalo....uzeo sam 200 kn i nastavili smo dalje. Došli do granice, ja prošao, a Renato nešto traži. Gledam u retrovizor i čudim se. Pa pitao sam ga prije polaska da li ima osobnu i da li mu vrijedi?!! Došao je do mene i kaže nemam zelenu kartu. Nisam mogao niti posumnjati u to da je nema jer nam to uvijek uguraju na registraciji i to stoji u prometnoj. Ali kod njega ne. On ju je morao maknuti!!!??? Policajac ga uputio na osiguravajuće društvo da kupi mjesečnu zelenu kartu za 40 maraka. On je poludio i rekao ajmo natrag. Ja ga gledam i ne vjerujem. Kada je vidio bijes u mojim očima, odmah je rekao: Ma ajde idem ju kupit....:-) Ali je još malo čeprkao po koferu i negdje ju našao pa nije morao plaćati. Do sada sam išao sa njim u Sloveniju, Mađarsku, ali nismo u države gdje treba zelena karta pa nisam niti razmišljao da ga u Zagrebu još podsjetim za nju. Prošli brzo granicu, za "pola sata", i nastavili prema Banja Luci autoputom, gdje smo popili prvu jutarnju kavu oko 11 h i natočili jeftino gorivo. Dalje predivnom cestom uz Vrbas, ali sa velikim oprezom radi ruganog asfalta koji jako nosi skutere. Šteta što je bilo oblačno pa su slike malo tmurne, ali mi smo bili vedra raspoloženja :-)
Odlučili smo jesti u Jajcu i to smo obavili na Plivskom jezeru uz prekrasne mlinčiće ili vodenice. Tu smo malo duže odmorili i potrošili dosta "filma" u fotoaparatu :-)
Bio je Kurban-bajram što nismo znali dok nismo pročitali plakate dobrodošlice i slična obilježja po ulicama. Uz Plivska jezera je bilo dosta gostiju muslimanske vjere koji su nas uredno pozdravljali, a mi im uzvraćali sa sretan bajram, jer nisam točno znao kako se kaže pozdrav, a nisam želio izvrnuti riječ pa da ih možda uvrijedim što mi nije bila namjera. Izbjegavao sam ih fotografirati jer ne znam kakav je običaj kod njih. Uglavnom lijepo smo se prošetali i odmorili i bio je red da krenemo dalje. Prognoza je bila sa mogućnošću kiše pa nisam htio da nas na nepoznatoj cesti uhvati pljusak. Stali smo između Vakufa i Travnika na jednoj uzvisini, odnosno prijevoju Komar, gdje smo popili tekućine i nastavili dalje.
Nedugo zatim, negdje oko Viteza, smo obukli kišna gornja odijela jer je počela kišica, ali ubrzo je i stala. Cesta je bila malo klizava i oprezno smo nastavili. Autoputom smo se spustili u Sarajevo i kako smo se približavali gradu od Vogočća tako je kiša počela padati, taman kada sam uz pomoć mobitela tj.navigacije trebao naći smještaj. Stali smo pod jedan most na autobusnoj stanici, pogledao sam i dalje nastavio onako, otprilike. Smještaj je bio u hotelu Hayat u blizini Baščaršije jer sam htio da možemo pješke do centra. Čak smo dobili i garažu za skutere što je bilo super da stvari suhe prenesemo u hotel. Smjestili smo se i brzo u grad jer je već bilo 18 h i noć se spremala omesti nam fotkanje.
Prvo smo sve obišli i onda odlučili večerati negdje pizzu. Slike su slikane mobom jer nisam htio nositi fotić...da bi ponovo morao ovdje doći i to zabilježiti za sunčana dana :-)
A vidjeli smo početak obnove Baščaršije i bili tužni jer ju nismo vidjeli u starom izdanju.
Kada smo došli u hotel, ja sam počeo na engleski govoriti kako smo rezervirali smještaj, a recepcionarka pogleda u knjigu i kaže: you are from...Croa...i digne pogled, na što smo se mi nasmijali, ali njoj baš i nije bila fora, no dobro.
A Renato je bacio i kamen temeljac....
I naravno, umorni poslije šetnje, nismo išli na pizzu u gradu ćevapa, već na ćevape. Sve poznate ćevabdžinice su bile zatvorene, valjda radi Kurban-bajrama. Ferhatović, Mrkva, Željo, Petica, Hodžić....pa smo morali sjesti u jednu u kojoj je bilo mjesta....ćevabdžinica Sport. Nismo bili sigurni kakvi budu ćevapi, ali kada nas je konobar pozdravio sa dobra večer, što ima jarani, izmamio nam osmijeh i odmah smo naručili Sarajevsko i desetku sa kajmakom.
Izuzetno smo bili zadovoljni ćevapima, a Renatu je i Sarajevsko dobro leglo pa je ponovio to nekoliko puta :-)
Sarajlije ili Sarajci-Sarajke, kako se već kaže, su izuzetno ljubazni i osjećali smo se dobrodošli kao u svom gradu iako smo prvi puta tu kročili, ali siguran sam ne i posljednji puta. Već razmišljam o izletu sa ženom na proljeće :-))
Još smo se prošetali i otišli u hotel na spavanac jer sutra nas čeka novih 500-tinjak km.
Hotel nam je odgovarao cijenom, blizinom Baščaršije, izgledom izvana, ali baš nismo bili zadovoljni doručkom kao niti smještajem u sobi u kojoj je tuš kabina bila bez jednih vrata pa možete zamisliti na što je ličila kupaona nakon našeg "brižnog" tuširanja ;-))
A kada smo odlazili pitala nas recepcionarka da li je sve u redu? Na što sam joj rekao da je, ali da fale ta vrata, na što je ona rekla da zna i da su to gosti potrgali i da nisu još popravili?!?!
Cijena 35 € za dvoje sa doručkom....ok...iako mislimo da baš bez vrata na kabini ne bi smio biti hotel sa tri zvjezdice. No, zadovoljni smo.
2.dan: Sarajevo-Goražde-Foča-Žabljak-Đurđ. Tara-Podgorica-Sk. Jezero-Budva (470 km - 7 h)
Navečer sam se čuo sa kolegom s posla i prijateljem Robertom, rođenim Sarajlijom, dobili smo preporuku za doručak gdje i što pa smo nakon doručka u hotelu to i napravili i uzeli malo za po putu :-)
Čitajući putopise zapamtio sam da je cesta za Foču loša pa sam odlučio da idemo preko Pala i Goražda za Foču pa prema Plužinama i Durmitoru. Nebo je bilo totalno sivo i samo smo čekali kišu. Krenuli smo u kišnim odijelima, ali nismo dočekali niti kapi, na svu sreću. Prolazili smo preko Čemernice i Jabuke po prekrasnim brdima, odnosno planinama, jer smo bili na prijevoju Čemernica 1174 mnv, ali u oblaku, i apsolutno ništa nismo vidjeli od pogleda sa vrha, na žalost. Spustili smo se prema Goraždu uz naravno sve prisutnu stoku po cesti.
Uz rijeku Drinu smo nastavili prema Foči. Zatim raskopanom cestom prema granici sa Crnom Gorom, Šćepan Polje, i čekanjem na granici zbog, kako kaže crnogorski carinik, sporog sustava. Sve mora ručno upisivati. Tu smo izgubili više od pola sata na već dosta toplih 25 stupnjeva u moto opremi i kišnjacima preko. Skinuli smo kišnjake i nastavili uz rijeku Pivu i krasan kanjon i bezbrojne simpatične tunele. Cesta je tu puno bolja, ali na mahove je klizava i mokra gdje sunce još nije osušilo kolnik od vjerojatno noćašnje kiše. Stali smo par minuta kod jezera prije uspona na Durmitor i krenuli u osvajanje najvišeg prijevoja u Crnoj Gori, Sedlo 1907 mnv. Stali smo na vrhu i uživali u pogledu koji jednostavno oduševljava. Došao je i jedan biciklist-alpinist. Privezao je bicikl za jednu klupu i penjao se prema vrhu Sedlo.
Renato je više morski tip, ali i on je uživao u pogledu i friškom zraku.
Spustili smo se tada do Žabljaka i odlučili posjetiti Crno jezero. Ulaz se plaća 3 € po osobi, baš kao i parking....za automobile 2 € :-)
Mislio sam da ćemo ići do Titove pećine, ali su nam rekli da treba pola sata do 45 min. do tamo pa smo odustali jer je pred nama bilo još 200 km i mnogo zanimljivosti koje sam ja već obišao prošle godine. Kada je, još u Zagrebu, Renato spomenuo da bi mogli prema Crnoj Gori, veselio sam se ovoj predivnoj prirodi i odličnoj cesti za guštanje. Dalje smo stali kod mosta na Đurđević Tari.
Provozali se preko mosta, pogledali kako se hrabri spuštaju na zip line-u preko kanjona i nastavili uživati kroz kanjon Tare, kroz prašumu i odlučili stati na klopi gdje sam jeo i prošle godine sa Dragecom kada smo ovuda prolazili. Ovaj puta je tempo bio mnogo brži i prolazimo puno više kilometara.
Klopa je ponovno bila izuzetna i svakako preporučamo stati na prijevoju Crkvine 1043 mnv, iznad Kolašina. To je restoran najbliži tunelu, možda najmanji na tom prijevoju, ali sve je domaća hrana od vlasnika objekta.
Nastavili smo dalje i nažalost ulazili u mrak kako smo ulazili u Podgoricu uz predivnu Moraču. Išli smo preko Skadarskog jezera i mjesta strašnog imena, Sotonići, pa na Petrovac i uz Sv.Stefan, gdje smo ga slikali po noći u 20 h, za Budvu i skupi smještaj od 12 € za dvije osobe :-)
Na slici se u daljini vidi kruzer. Sv.Stefan predivno izgleda po noći, ali pošto ga Renato želi vidjeti po danu, ujutro ćemo se vratiti da ga pogleda i za dana. Cijeli drugi dan puta smo uspjeli proći bez kapi kiše, iako u početku nije izgledalo da će biti tako. Smjestili smo se u Apartmanu Nedović-Jaz, 5 km izvan Budve, gdje sam boravio i sa ženom u proljeće kada smo išli za Grčku. Ovaj puta smo bili u drugoj sobi koja ima odvojene krevete i gdje radi internet. Raskomotili smo se i otišli u Budvu u kojoj još ima dosta turista iako je 25.9. U starom gradu smo vidjeli živu muziku na nekoliko mjesta i na jednom mjestu smo se i zadržali uz opuštajuću glazbu i cugu. Jako je živo u Budvi noću. Prošetali smo se po plaži i kroz glavnu šetnjicu gdje se odvija sav noćni život. Oko ponoći smo se vratili u apartman na spavanac, nakon provedenih 470 km na skuterima. Smještaj je svakako za preporuku za prespavati. Uredno je i čisto, iako okolica nije baš zavidna, a i do Budve je 5 km pa je nekima to možda i problem. Nama bajkerima nije bilo :-)
3.dan: Budva-Dubrovnik-Makarska-Cista Provo-Knin-Gračac-Slunj-Zagreb (755 km - 12 h)
X10 - Darijo
 |
| Ruta za 3 dana |
 |
| Ruta 1.dan |
Krenuli po planiranom vremenu i jurili po autoputu do Gradiške. Putem sam cijelo vrijeme razmišljao što sam zaboravio i sjetim se pred Gradiškom. Mrzim kada imam osjećaj da sam nešto zaboravio, jednostavno me smeta dok se ne sjetim. Htio sam kupiti bon za mobitel jer sam imao još malo kuna, a zlu ne trebalo....uzeo sam 200 kn i nastavili smo dalje. Došli do granice, ja prošao, a Renato nešto traži. Gledam u retrovizor i čudim se. Pa pitao sam ga prije polaska da li ima osobnu i da li mu vrijedi?!! Došao je do mene i kaže nemam zelenu kartu. Nisam mogao niti posumnjati u to da je nema jer nam to uvijek uguraju na registraciji i to stoji u prometnoj. Ali kod njega ne. On ju je morao maknuti!!!??? Policajac ga uputio na osiguravajuće društvo da kupi mjesečnu zelenu kartu za 40 maraka. On je poludio i rekao ajmo natrag. Ja ga gledam i ne vjerujem. Kada je vidio bijes u mojim očima, odmah je rekao: Ma ajde idem ju kupit....:-) Ali je još malo čeprkao po koferu i negdje ju našao pa nije morao plaćati. Do sada sam išao sa njim u Sloveniju, Mađarsku, ali nismo u države gdje treba zelena karta pa nisam niti razmišljao da ga u Zagrebu još podsjetim za nju. Prošli brzo granicu, za "pola sata", i nastavili prema Banja Luci autoputom, gdje smo popili prvu jutarnju kavu oko 11 h i natočili jeftino gorivo. Dalje predivnom cestom uz Vrbas, ali sa velikim oprezom radi ruganog asfalta koji jako nosi skutere. Šteta što je bilo oblačno pa su slike malo tmurne, ali mi smo bili vedra raspoloženja :-)
Odlučili smo jesti u Jajcu i to smo obavili na Plivskom jezeru uz prekrasne mlinčiće ili vodenice. Tu smo malo duže odmorili i potrošili dosta "filma" u fotoaparatu :-)
Bio je Kurban-bajram što nismo znali dok nismo pročitali plakate dobrodošlice i slična obilježja po ulicama. Uz Plivska jezera je bilo dosta gostiju muslimanske vjere koji su nas uredno pozdravljali, a mi im uzvraćali sa sretan bajram, jer nisam točno znao kako se kaže pozdrav, a nisam želio izvrnuti riječ pa da ih možda uvrijedim što mi nije bila namjera. Izbjegavao sam ih fotografirati jer ne znam kakav je običaj kod njih. Uglavnom lijepo smo se prošetali i odmorili i bio je red da krenemo dalje. Prognoza je bila sa mogućnošću kiše pa nisam htio da nas na nepoznatoj cesti uhvati pljusak. Stali smo između Vakufa i Travnika na jednoj uzvisini, odnosno prijevoju Komar, gdje smo popili tekućine i nastavili dalje.
Nedugo zatim, negdje oko Viteza, smo obukli kišna gornja odijela jer je počela kišica, ali ubrzo je i stala. Cesta je bila malo klizava i oprezno smo nastavili. Autoputom smo se spustili u Sarajevo i kako smo se približavali gradu od Vogočća tako je kiša počela padati, taman kada sam uz pomoć mobitela tj.navigacije trebao naći smještaj. Stali smo pod jedan most na autobusnoj stanici, pogledao sam i dalje nastavio onako, otprilike. Smještaj je bio u hotelu Hayat u blizini Baščaršije jer sam htio da možemo pješke do centra. Čak smo dobili i garažu za skutere što je bilo super da stvari suhe prenesemo u hotel. Smjestili smo se i brzo u grad jer je već bilo 18 h i noć se spremala omesti nam fotkanje.
Prvo smo sve obišli i onda odlučili večerati negdje pizzu. Slike su slikane mobom jer nisam htio nositi fotić...da bi ponovo morao ovdje doći i to zabilježiti za sunčana dana :-)
A vidjeli smo početak obnove Baščaršije i bili tužni jer ju nismo vidjeli u starom izdanju.
Kada smo došli u hotel, ja sam počeo na engleski govoriti kako smo rezervirali smještaj, a recepcionarka pogleda u knjigu i kaže: you are from...Croa...i digne pogled, na što smo se mi nasmijali, ali njoj baš i nije bila fora, no dobro.
A Renato je bacio i kamen temeljac....
I naravno, umorni poslije šetnje, nismo išli na pizzu u gradu ćevapa, već na ćevape. Sve poznate ćevabdžinice su bile zatvorene, valjda radi Kurban-bajrama. Ferhatović, Mrkva, Željo, Petica, Hodžić....pa smo morali sjesti u jednu u kojoj je bilo mjesta....ćevabdžinica Sport. Nismo bili sigurni kakvi budu ćevapi, ali kada nas je konobar pozdravio sa dobra večer, što ima jarani, izmamio nam osmijeh i odmah smo naručili Sarajevsko i desetku sa kajmakom.
Izuzetno smo bili zadovoljni ćevapima, a Renatu je i Sarajevsko dobro leglo pa je ponovio to nekoliko puta :-)
Sarajlije ili Sarajci-Sarajke, kako se već kaže, su izuzetno ljubazni i osjećali smo se dobrodošli kao u svom gradu iako smo prvi puta tu kročili, ali siguran sam ne i posljednji puta. Već razmišljam o izletu sa ženom na proljeće :-))
Još smo se prošetali i otišli u hotel na spavanac jer sutra nas čeka novih 500-tinjak km.
Hotel nam je odgovarao cijenom, blizinom Baščaršije, izgledom izvana, ali baš nismo bili zadovoljni doručkom kao niti smještajem u sobi u kojoj je tuš kabina bila bez jednih vrata pa možete zamisliti na što je ličila kupaona nakon našeg "brižnog" tuširanja ;-))
A kada smo odlazili pitala nas recepcionarka da li je sve u redu? Na što sam joj rekao da je, ali da fale ta vrata, na što je ona rekla da zna i da su to gosti potrgali i da nisu još popravili?!?!
Cijena 35 € za dvoje sa doručkom....ok...iako mislimo da baš bez vrata na kabini ne bi smio biti hotel sa tri zvjezdice. No, zadovoljni smo.
2.dan: Sarajevo-Goražde-Foča-Žabljak-Đurđ. Tara-Podgorica-Sk. Jezero-Budva (470 km - 7 h)
 |
| 2.dan |
Čitajući putopise zapamtio sam da je cesta za Foču loša pa sam odlučio da idemo preko Pala i Goražda za Foču pa prema Plužinama i Durmitoru. Nebo je bilo totalno sivo i samo smo čekali kišu. Krenuli smo u kišnim odijelima, ali nismo dočekali niti kapi, na svu sreću. Prolazili smo preko Čemernice i Jabuke po prekrasnim brdima, odnosno planinama, jer smo bili na prijevoju Čemernica 1174 mnv, ali u oblaku, i apsolutno ništa nismo vidjeli od pogleda sa vrha, na žalost. Spustili smo se prema Goraždu uz naravno sve prisutnu stoku po cesti.
Uz rijeku Drinu smo nastavili prema Foči. Zatim raskopanom cestom prema granici sa Crnom Gorom, Šćepan Polje, i čekanjem na granici zbog, kako kaže crnogorski carinik, sporog sustava. Sve mora ručno upisivati. Tu smo izgubili više od pola sata na već dosta toplih 25 stupnjeva u moto opremi i kišnjacima preko. Skinuli smo kišnjake i nastavili uz rijeku Pivu i krasan kanjon i bezbrojne simpatične tunele. Cesta je tu puno bolja, ali na mahove je klizava i mokra gdje sunce još nije osušilo kolnik od vjerojatno noćašnje kiše. Stali smo par minuta kod jezera prije uspona na Durmitor i krenuli u osvajanje najvišeg prijevoja u Crnoj Gori, Sedlo 1907 mnv. Stali smo na vrhu i uživali u pogledu koji jednostavno oduševljava. Došao je i jedan biciklist-alpinist. Privezao je bicikl za jednu klupu i penjao se prema vrhu Sedlo.
Renato je više morski tip, ali i on je uživao u pogledu i friškom zraku.
Spustili smo se tada do Žabljaka i odlučili posjetiti Crno jezero. Ulaz se plaća 3 € po osobi, baš kao i parking....za automobile 2 € :-)
Mislio sam da ćemo ići do Titove pećine, ali su nam rekli da treba pola sata do 45 min. do tamo pa smo odustali jer je pred nama bilo još 200 km i mnogo zanimljivosti koje sam ja već obišao prošle godine. Kada je, još u Zagrebu, Renato spomenuo da bi mogli prema Crnoj Gori, veselio sam se ovoj predivnoj prirodi i odličnoj cesti za guštanje. Dalje smo stali kod mosta na Đurđević Tari.
Provozali se preko mosta, pogledali kako se hrabri spuštaju na zip line-u preko kanjona i nastavili uživati kroz kanjon Tare, kroz prašumu i odlučili stati na klopi gdje sam jeo i prošle godine sa Dragecom kada smo ovuda prolazili. Ovaj puta je tempo bio mnogo brži i prolazimo puno više kilometara.
Klopa je ponovno bila izuzetna i svakako preporučamo stati na prijevoju Crkvine 1043 mnv, iznad Kolašina. To je restoran najbliži tunelu, možda najmanji na tom prijevoju, ali sve je domaća hrana od vlasnika objekta.
Nastavili smo dalje i nažalost ulazili u mrak kako smo ulazili u Podgoricu uz predivnu Moraču. Išli smo preko Skadarskog jezera i mjesta strašnog imena, Sotonići, pa na Petrovac i uz Sv.Stefan, gdje smo ga slikali po noći u 20 h, za Budvu i skupi smještaj od 12 € za dvije osobe :-)
Na slici se u daljini vidi kruzer. Sv.Stefan predivno izgleda po noći, ali pošto ga Renato želi vidjeti po danu, ujutro ćemo se vratiti da ga pogleda i za dana. Cijeli drugi dan puta smo uspjeli proći bez kapi kiše, iako u početku nije izgledalo da će biti tako. Smjestili smo se u Apartmanu Nedović-Jaz, 5 km izvan Budve, gdje sam boravio i sa ženom u proljeće kada smo išli za Grčku. Ovaj puta smo bili u drugoj sobi koja ima odvojene krevete i gdje radi internet. Raskomotili smo se i otišli u Budvu u kojoj još ima dosta turista iako je 25.9. U starom gradu smo vidjeli živu muziku na nekoliko mjesta i na jednom mjestu smo se i zadržali uz opuštajuću glazbu i cugu. Jako je živo u Budvi noću. Prošetali smo se po plaži i kroz glavnu šetnjicu gdje se odvija sav noćni život. Oko ponoći smo se vratili u apartman na spavanac, nakon provedenih 470 km na skuterima. Smještaj je svakako za preporuku za prespavati. Uredno je i čisto, iako okolica nije baš zavidna, a i do Budve je 5 km pa je nekima to možda i problem. Nama bajkerima nije bilo :-)
3.dan: Budva-Dubrovnik-Makarska-Cista Provo-Knin-Gračac-Slunj-Zagreb (755 km - 12 h)
 |
| 3.dan |
Ujutro smo ustali oko 7:30, spremili se i otišli prema Budvi po burek (barem je tako bio plan), ali sam ja produžio do Sv.Stefana da Renato vidi poluotok koji je uređen i u vlasništvu grčke kompanije Adriatic Properties, koja plaća najam od 1.6 mil. € godišnje Crnoj Gori.
Pogledali smo izvana jer se ulazak naplaćuje i nastavili za Budvu, gdje sam ja zaboravio stati, i nastavili za Tivat i Porto Montenegro. Tamo smo napokon kupili burek, a Renato mi je rekao kako ga to vodim po svijetu gladnog?!? :-)
Porto Montenegro ima jedan dok koji je zabranjen za slikanje, ali nigdje ne piše, pa sam ja uslikao dva broda prije nego je došao čuvar i objasnio mi to. Prekrasno je to zdanje u Tivatu sa pratećim apartmanima, osiguranjem i umjetnim uvalama za manje čamce.
Konačno je Renato došao do onoga što mu je bila najzanimljivije na trodnevnoj ruti. A i bio je sit :-)
Poslije Tivata smo nastavili uz more do Kotora gdje smo prošetali, pa do Perasta gdje smo popili prvu kavu u danu u podne. Prekrasan pogled na otočiće u sredini zaljeva, Gospa od Škrpjela i Sv.Đorđe.
Zaljev je jako lijep za provozati, ali se izgubi dosta vremena. Vrijeme je bilo prelijepo pa smo vozili samo u majicama kroz zaljev. Provozali smo se još kroz Herceg Novi i napustili Crnu Goru oko 13:30, gdje smo se na granici i obukli. Brzom cestom smo jurili prema Dubrovniku, tj. prema Srđu gdje Renato još nije bio.
Malo umjetničkih...
U 14:30 slikanje iznad Dubrovnika i nastavak puta prema Neumu i točenje jeftinijeg goriva. Gledali smo da točimo u Bosni jer je benzin jeftiniji 20 %. Nakon Neuma smo dogovorili da idemo po magistrali do Makarske i da ćemo tamo ručati. Tako je i bilo. Ručali smo nekakvu finu, ali malu pizzu, što je i bilo dobro, jer se nismo pretrpali. Tu smo se čuli sa našima doma i kažu da na vijestima govore da je orkanska bura i da je zatvoren autoput preko Velebita, kao i Paški most. A mi se čudimo jer u Makarskoj je bilo idealno vrijeme, ali ima do gore još kilometara. Odlučili smo da idemo po Dalmatinskoj zagori prema Kninu pa da ćemo odlučiti kuda ćemo dalje i dokle. Kada smo krenuli od Makarske prema Brelima odmah je pojačao vjetar i nije baš bilo ugodno, i ako smo se i predomišljali između stare ceste i autoputa, tu smo odlučili da idemo starom. Kod Šestanovca je već temperatura pala za 6 stupnjeva naspram Makarske i oblačimo podstave na jakne i deblje majice, nakon čega je bilo puno ugodnije voziti. Oko Sinja se počeo spuštati mrak i odlučili smo voziti do mraka pa da ćemo vidjeti gdje ćemo biti odlučiti. U Vrlici zatvorena cesta jer svadba ide prema Kninu. Proguramo se do prvog mjesta i pitamo gospodina koji je zatvorio prometnicu koliko ih ima i do kuda idu. Kaže on da ima oko 200 automobila u povorci i kaže da idu do Knina. Kaže Renato da ga odj. i da se proguramo, na što kaže ovaj: ma hajde vi, ionako ćete nas lako sve prestići. I tako smo ušli u kolonu i kroz slijedećih 2-3 km vozeći po lijevoj strani prošli kolonu od nekih 150 auta. Tada nam nije na pamet padalo da stanemo i odmaramo, već smo jurili i brzo došli do Knina, gdje smo se konačno olakšali i nastavili put. Zatim, kada smo se popeli iznad Knina, cesta je bila mokra, a vani mrak, pa smo odlučili obući kišnjake da ne bi po noći još i mokri vozili. Na sreću nije bilo nigdje kiše, možda koja kap, ali kolnici su bili na nekoliko mjesta mokri. Renato je već lagano bio na kraju s benzinom, a benzinske nigdje na vidiku. Kada smo se priključili kod Gračaca na cestu, odmah smo skrenuli prema Gračacu i natočili nakon 290 km od Neuma. Bilo je 21:30, a cesta koja slijedi je poznata jer prolazimo već 30 godina po njoj i odlučili smo da ćemo napraviti još tih 200 i nešto kilometara i spavati u vlastitom krevetu. Stali smo još na čaju i grijanju u Bijelopolju i javili se doma da dolazimo do ponoći. Žena pita kakvo je vrijeme, a mi gledamo kako vani puše i da li će nam srušiti motore vjetar, a i vrata na restoranu se otvaraju kako puše. Nije baš bila utješena, ali bar sam znao da će me čekati budna :-)
I tako negdje oko ponoći dolazimo kući umorni, ali i sretni jer nas kiša nije nigdje oprala. Temperatura u Lici je bila oko 6, a u Zagrebu 11 kada smo stigli.
Predivno putovanje za zatvaranje sezone. Na skuteru sam okrenuo 40000 km, od čega mojih 31000 u dvije godine. Ove godine sam napravio manje kilometara nego prošle jer se nisam vozio po okolici skoro ništa. Sva kilometraža je napravljena na ovih 7 putovanja koji su na blogu, ukupno 13900 km u 23 dana vožnje.
Zadovoljan sam ovom sezonom motoriranja, a za slijedeću najavljujem napad na Siciliju, po istočnoj strani Italije prema dolje, a po zapadnoj i kroz Toscanu nazad, želja je otići do Crnog mora i posjetiti dvorce Drakule uz transalpinu i transfagarsan....
Eto neke snove smo ostvarili, a sada se idemo pripremati za slijedeću sezonu. Motor, tj. skuter je sve zadaće obavio sa izvanrednom ocjenom i ostaje i dalje u našem vlasništvu i ostvarivanju snova. Preporučam ga za putovanja kao super pouzdanog suputnika i za avanture poput Grčke gdje smo bili udaljeni 2000 km od svoje kuće.
Nadam se da ste uživali čitajući moj blog i da ćemo se družiti i do godine sa novim putopisima i avanturama sa putovanja.
Lijep pozdrav od Suzane i Darija.
 |
| Grossglockner |
 |
| Monemvasia |
