Mario&Darijo
Kao i obično ja sam vođa puta. Vodim već poznatim dionicama iz 2015.g. kojima sam prošao sa Suzanom. Mi ne budemo ušli tako daleko u Grčku jer imamo samo 6 dana, ali slične su nam dionice po danima do Grčke i natrag. Nevjerojatno kako ostanu trajna sjećanja kada se putuje motorom😏, kao da sam jučer bio.
1. dan - noćenje Pag (370km)
Sve što smo vozili u četvrtom mjesecu ponavljamo još jednom da utvrdimo gradivo, ali ovaj puta sa koferom.
Neizostavni PTG za sreću na putu.
Ovo je oznaka od kuda počinje Rock&Roll ☝👌.
Predivno vrijeme, temperatura oko 25°C.
Po gasu prema Karlobagu....
....gdje u omiljenom nam kafiću ispijamo drugu kavu i krećemo prema Pagu.
Stigli na Pag, uobičajena ceremonija presvlačenja, tuširanja, kao i pivice...
Za danas laganih 370 km uz potrošnju nešto manju od 4 litre na 100 kilometara.
Sutra smo u Crnoj Gori.
2. dan - noćenje Bar (580km)
Buđenje oko pola 8. Naspavali se prekrasno, obavili doručak koji smo kupili večer prije i krećemo za Bar.
Ruta
Idealna temperatura za put. Vrijeme predivno, a i prognoza nas ovaj puta mazi cijelo putovanje. Naravno ako ju prognostičari ne promijene u međuvremenu. Krenuli smo po pustoj i brzoj Dalmatinskoj Zagori. Kod Cista Provo skrenuli smo prema magistrali kod Brela i nastavili po praznoj cesti za Dubrovnik.
Temperatura se penje na 28°C i postaje nam već dosta vruće. Ja vozim u moto gorotex odijelu, a Mario u dvodijelnoj moto koži. Mario se sjetio gdje možemo ručati. Stali smo kod njegovog prijatelja u Kuparima na ručku gdje smo se fino najeli i osvježili.
Nakon poduže pauze krenuli smo za Crnu Goru gdje smo se nakon granice slikali kraj zanimljivog restorana, ali koji već godinama ne radi..
Nakon toga nismo stajali, osim naravno na trajektu do Bara. Htjeli smo malo obići Bar. Ja sam bio sa Suzom, ali samo kratko u prolazu na cugi. Sa Mariom sam ovaj sjeverni dio Budva-Kotor-Sv.Stefan obišao prošle godine sa Bjelkom. To je razlog zašto smo ovaj put odabrali Bar za noćenje, a i bliže nam je sutra slijedeće odredište.
Kada smo došli u smještaj i odnijeli stvari na treću etažu, počela je kiša. Dok smo se otuširali i sredili već je stala kiša i mogli smo na pivicu u grad i prošetati uz njihove znamenitosti. Spavali smo u hotelu sa tri*** Vila Jadran po cijeni od 40€ sa doručkom za dvoje. Nije hotel za neku preporuku, ali nije niti za neprolaznu ocjenu. Blizu smo centru, ali buka nije velika i lijepo smo spavali.
3. dan - noćenje Parga (560km)
Danas je 10-tak km manje za voziti, ali je dosta sporija cesta sa zanimljivosti po putu u Albaniji koje želim pokazati Mariju. Doručak smo obavili na brzinu jer nije bio baš prebogat, ali dovoljan. Temperatura je bila malo niža od poželjne, ali ubrzo je opet porasla i bila previsoka za ovo doba godine.
Pogled iz našeg apartmana na ljute zvijeri.
Zanimljiva pipa ili slavina (kak se kome sviđa😏).
Od Bara smo krenuli prema Ulcinju. Sa Suzom sam prošao kroz neka brda jer su prije 3 godine bili radovi, a i sada su bila svako malo. Ovdje smo imali prvi susret i upoznavanje sa crnogorskim redarstvenicima. Ulazili smo u koloni u neko mjesto i policajac skoči ispred mene i zaustavi me. Mario staje iza mene, a on mu govori da nije njega zaustavio već samo mene i da on produži dalje. Iako mu on objašnjava da smo zajedno policajac ne da da bude u našoj blizini. I tako kaže meni policajac da sam prekoračio brzinu i da sada imamo problem. Ja ga pitam da kak sam prekoračio brzinu kada smo se vozili u koloni i nisam vozio brže od ostalih na što mi on ne da za pravo i vidim ja da sam mu žrtva. Pita me kuda smo krenuli? Ja kažem da idemo za Grčku i da smo htjeli proći kroz Ulcinj. A on kaže da budemo morali tu prenoćiti jer sam prekoračio brzinu za 20 km/h. Kaže da sam vozio 80, a da je ograničenje 60 km/h. Siguran sam da nisam išao brže od 70, ali dobro... Ja se okrenem i vidim točno znak ispred njihovog auta i piše 50 km/h, reko wtf?! Sve mi je bilo jasno, gladni su. Kaže on meni da se kazna može platiti samo u pošti, a pošto je nedjelja, pošta ne radi pa da moramo prenoćiti do sutra. E tu sad ja njega kao molim da se dogovorimo da platim na licu mjesta i on govori da je kazna 10€, ali da on mi ne može napisati račun, da to samo mogu u pošti....Naravno, završilo je 10€ u njegovom notesu uz upute da se vratimo nazad 10-tak km do jednog štanda sa voćem i da tamo idemo u brdo jer kroz Ulcinj se ne može radi radova, tj. morali bi 20 km voziti po makadamu i prašini. A isto to su nam rekli i u hotelu da ovuda idemo, ali kaj oni znaju mislili smo si.....pa htjeli smo plavcima platiti cugu😡.
Nakon spore vožnje po tim brdima, prije ulaska u Albaniju, htjeli smo napuniti rezervoare i platiti sa eurima, jer u Albaniji će biti problem sa plaćanjem i objašnjavanjem o njihovoj valuti..iako na kraju nije bio problem.
Ovdje se vidi kako je moj motor malo trošio, na 245 km samo 8 litara, a od Marija 12,7 ili u prosjeku moj nepunih 3,3 litre, a Marijev nepunih 5,2 kaj isto nije puno, ali tu se vidi kako automatika radi dobro na mom motoru i štedi gorivo.
Kada smo prešli granicu i ušli u Albaniju kroz poseban prolaz za motore, bicikle i pješake, Mario je bio oduševljen kako su to odlično zamislili i napravili.
Nakon nekoliko kilometara dolazimo do grada Skadra gdje skrećemo za jezero i pijemo prvu albansku kavu.
Prije 3 godine sam tu bio sa Suzanom i bili su tek radovi, a sada je niknuo prekrasan restoran.
Na naše iznenađenje konobar je bio Srbin i lako smo se sporazumjeli, naručili i platili kavu. Albanija je puna iznenađenja, što pozitivnih, što negativnih.
Nakon Skadra uputili smo se njihovim lokalnim cestama dok nismo došli do polu autoputa koji je opasnost samo takva. Oni ne rade petlje, nadvožnjake već jednostavno stave suženje i dvije trake pretvore u jednu. Stave naravno ograničenje brzine i onda se ulazi u rotor. Nakon rotora ponovo se nastavlja tzv. autoput. I tako svakih nekoliko desetaka kilometara se to ponavlja. Umjesto zaustavne trake, Albanci žive uz autoput, doslovno sa autoputa ulaze u svoja dvorišta. Nakon stotinjak kilometara došli smo do Drača (Durresa). Tamo smo malo prošetali i pronašli lijepe kafiće i restorane pa smo sjeli i pojeli.
I tako dok smo čekali klopu vidim ja policiju na motoru, ali dvojicu na jednom motoru.
Naravno da sam ih morao slikati. Baš smo se tome nasmijali, iako zašto se i ne bi dvojica vozila na motoru!?
Nakon klope smo nastavili uz obalu i nakon dva sata stali poslije grada Vlora. Nismo htjeli u gradu jer je sve puno radova i gužve su.
Imaju dobre ideje za urediti prostore, ali se vidi da to nitko od njih ne cijeni osim stranaca i onda ti kafići brzo propadaju bez održavanja. Nakon Vlora smo krenuli na prekrasnu planinu Monte Cika, a kada smo prošli planinu počelo je prekrasno spuštanje sa predivnim pogledom na more i na novu apartmanizaciju u pustom dijelu zemlje. Vjerojatno za koju godinu, kada budem opet ovuda prolazio, a nadam se da budem, već će biti tu prekrasan resort. Uživali smo u vožnji uz rijetka stajanja jer smo morali požuriti na rezervirano mjesto za noćenje u Pargi.
Predivan zalazak sunca na albanski način. Tu sam shvatio da sam zaboravio da je u Grčkoj jedan sat više i da budemo kasnili na zakazano vrijeme pa smo malo stisnuli gas.
Mario pozira kraj natpisa Grčka.
Nakon toga smo se dobro vozili, ali svejedno nas je uspio sustići jedan vozač. Mario je bio prvi jer su na mom motoru malo preslaba svjetla i morat ću kupiti dodatne farove. Bili smo spojeni preko komunikacije i komentiramo kako me stiže nekakav auto. Kao da ima gabaritna svjetla, a to baš i nije bilo moguće jer smo vozili 120-130km/h, a autobusi kao ni kamioni ne mogu toliko ići. Malo smo spustili tempo da vidimo kaj je to i da nas prođe. Ostali smo zapanjeni kad smo vidjeli da nas prestiže tegljač bez prikolice grčkih tablica, ali sa tablicom okrenutom naopačke. Valjda nema limitator brzine pa si je išao malo dati oduška😎. Mi smo mu izmjerili da vozi 120-125km/h. Nakon nekoliko km je skrenuo sa glavne ceste pa smo mi ponovo bili usamljeni jahači.
Nastavili smo dalje svojim tempom i brzo, ali prekasno, došli do smještaja. Pozvonili smo na zvono i došla nam je domačica i rekla kako nema problema kaj smo zakasnili na zakazano vrijeme i kaj smo ju probudili. Ona je sve odradila sa osmijehom. Mogli bi naši ugostitelji nešto i od njih naučiti, pogotovo o ljubaznosti.
Ostavili smo stvari u sobi, motore sparkirali ispred hotela i otišli prošetati u centar. A u centru je, na naše veliko iznenađenje, bio otvoren skoro svaki lokal, kao i štandovi. Prošlo je 23h, a još nije niti 1.5. Kod nas još niti ne razmišljaju o početku sezone, a kod njih sve otvoreno. Kupili smo neke slatke stvari u pekari i uputili se na rivu na pivicu. Nakon toga spavanac.
Uz pivu serviraju i čips da brzo ožednimo i još naručimo, ali se nismo dali navući na taj trik....ovaj put😊.
4. dan - noćenje Parga (300km)
Buđenje, prekrasan doručak i odmah dogovaramo da ostajemo još jednu noć sa voditeljicom hotela Paradise po cijeni od 45€ za noćenje sa doručkom za dvije osobe. Vidjela je da smo omlet smazali i došla nas je pitati da li želimo još. Naravno da ju nismo odbili i brzo nam je napravila repete.
Prezadovoljni uslugom zahvalili smo se i otišli na kavu.
Mario je odmah pronašao prijatelja.
Prošetali smo se još po tom zgodnom gradiću i slikali hotel za uspomenu.
Pogled iz hotela je zanimljiv.
Ovdje pod našim balkonom je svirala lijepa živa svirka sa kojom smo utonuli u san.
Nismo bili baš spremni za ove velike temperature. Ovdje svi hodaju u kratkim hlačama i majicama.
Okrenuo se brojčanik na km/h preko 1500 prijeđenih kilometara od kuće.
Obećao sam Mariju pokazati otok Lefkada. Nije znao kaj ga čeka, ali je ostao bez riječi kada smo došli na njega. Jedino je bio tužan kad je čuo da imamo samo nešto manje od 300km danas za odvoziti😎. Rekao sam da uzme kupaće u Zagrebu, a on je mislio da sam se šalio. Ja sam ih ponio i uzeo sam ih na otok. Cesta do tamo nije ništa specijalno osim interesantnog tunela ispod mora kod Preveze i pokretnog mosta za otok Lefkadu.
Vidi se da ovdje ima pravoga prometa...osim naših motora.
Na Lefkadi je uska cesta i vozi se gotovo po vrhu otoka pa pogled izgleda spektakularan.
Egremni Panorama se zove ovo mjesto slikanja ako potražite na google kartama. Do plaže se dolazi organizirano brodovima jer su oštre litice, a pogled sa te visine u more i šljunčano dno je stvarno predivan. Cilj je bio doći do Porto Katsiki. Parking se naplaćuje vjerojatno zato što se nema gdje u blizini sparkirati, a mnogi tamo dođu sa kamperima pa ostanu nekoliko dana. Onda moraju plaćati bar parking koji je uredno asfaltiran i sa predivnim pogledom na plažu. Ima i mali dio koji je natkriven u koji smo se naravno ugurali sa motorima u hladovinu.
Na parkingu ima i drvena kućica kao poljski wc gdje se ljudi presvlače za plažu. Iskušao sam ju, a Mario je tek tada shvatio kakvu je grešku napravio kaj nije ponio kupaće. Rekao je poslije, od sada uvijek nosim dvoje sa sobom!!!
 |
| Ovaj koji maše sam ja :-) |
Ovo je bilo prvi puta u životu da sam se kupao u 4. mjesecu, naravno i uopće u Jonskom moru. Voda je bila skroz topla, po mojoj procjeni 22-23°C. Ušao sam, kao u 8. mjesecu, bez zadrške u nju. Ostao bih u moru puno duže, ali mi bilo žao Marija koji je gore na parkingu, nakon slikanja mene kako se kupam, ležao u hladu 15-tak min. Došao sam gore i popili smo grčku nacionalnu i sveprisutnu kavu koja se jednostavno zove Freddo Cappuccino. Oni samo to piju. I mogu reći da je odlična.
Mario nije oduševljen kavom, ali ju je popio. Ovdje na plaži je naravno u plastičnim čašama.
Nakon kaj sam se preskinuo nazad u moto odjeću krenuli smo u potragu za ručkom. Odlučili smo da budemo ga potražili u jedinom većem mjestu na otoku kroz koji smo prošli. A ionako se moramo istim putem vratiti u mjesto Lefkada gdje je onaj pokretni most i spoj sa kopnom.
U prolasku su nam iz restorana dovikivali, zvali, a Mario se odlučio za restoran Daltons Grill House.
Da li je pogriješio, sami odvagnite....
Hvalili su se da imaju najbolji giros u gradu i da ga preporučuju, a mi smo samo šutjeli i sve do zadnjega komada pojeli.😊😋😋😎
Nakon ručka smo se vratili sličnom rutom u Pargu. Ostavili smo motore i otišli na kavu na rivu i iznenadili se kada skoro ništa nije radilo, a bilo je oko 20h. Vratili smo se u hotel, malo odmorili i oko 22h krenuli na pivu i ostali zatečeni kako sada opet sve radi, od pekara, štandova do dućana....
 |
| Pivicu smo popili u baru na tri etaže, gore desno, kuća osvijetljena izvana |
Predivno mjesto, ambijent, usluga...ma sve. U ovom malom mjestu smo čuli razne jezike i goste iz raznih dijelova svijeta: Amerikance, Engleze, Francuze, Ruse, Talijane, naravno Kineze...pa i mi Hrvati smo se čuli tamo, pogotovo nakon nekoliko pića😏😀.
Živa svirka u nekoliko lokala, kao i glazba sa CD-a se čula dugo u noć, a i puno motora je zujalo do negdje 4h ujutro. Nas to nije smetalo i spavali smo pokraj otvorenih vrata terase.
5. dan - noćenje Ohrid (575km)
Danas kao nemamo puno kilometara pa se ne moramo žuriti.😎
Doručak obavili, kao i kavu na obali i spremili se na polazak prema zapadu.
Naravno da smo se još jednom zaustavili i u pekari...
Krenuli smo prema zapadu autoputom jer nisam dobro proučio mapu, ali i taj autoput je bio uzbudljiv i zanimljiv sa puno tunela, jakih zavoja i prekrasnog pogleda po planinama. Nakon sat vremena vožnje sišli smo sa autoputa i nastavili prekrasnom zavojitom cestom prema Metsovu i dalje prema Kalambaki. Mario me zvao preko komunikatora u kacigu i vrištao od oduševljenja, slično kao i prije nekoliko dana u Albaniji. Bili smo sretni kaj smo išli tom cestom koju nismo planirali, tj. nismo znali da je tako dobra konfiguracija. Ovdje smo išli pogledati poznate Meteore koje sam ja obišao sa Suzom, ali na takva mjesta se može vraćati više puta, dapače.😎
Svjetski poznati Meteori, jedinstveni primjer gradnje samostana na posebnim stijenama koje su kao takve jedino ovdje na svijetu.
Mario maneken.
Nakon kaj smo popili kavu dolje u mjestu na nekom rotoru gdje je jako živo i krcato turistima, nastavili smo prema sjeveru, prema Makedoniji. Nakon nekih 20 km smo ponovo bili na cesti kao poligonu. Novi asfalt, pregledni jaki zavoji, a prometa nula bodova. Ponovio se onda opet Marijev poziv, vriskanje, urlikanje i samo gassss.
Žao mi je kaj nemam sportsku kameru pa da takve detalje snimim, ali doći će i kamera na red kad se oporavim malo financijski.
Ušli smo relativno brzo u Makedoniju i naravno i ova izgleda kao i sve bivše jugoslavenske granice, jadna, bijedna i kao da ovuda nitko ne prolazi pa ju ne održavaju..., ali nije baš tako.
Mario se želi slikati pri svakom ulasku u državu gdje nije bio, pa eto ga i u Republici Makedoniji.
Kroz zapušten južni pogranični dio Makedonije došli smo do Bitole. A kakva je tek tamo bijeda. Strašno. Mario nije mogao vjerovati kako tamo žive. Ja sam već prošao ovuda sa Suzanom pa sam bio upoznat sa time.
Ovaj put, za razliku od prošlog sa Suzom, nije padala kiša pa smo odlučili ići preko Nacionalnog parka Galičica. To sam pročitao na forumu motori.hr od bajkera Super Jura i stavio sam u podsjetnik ako ikada budem prolazio...i eto me.
Sunce je već lagano zalazilo, a prijelaz preko planine Galičice je na visokoj nadmorskoj visini, mislim oko 1600mnv pa pogled seže tako daleko da se i lagana sumaglica stvara pri zalasku sunca.
Pogled na jednu stranu je prema Prespanskom jezeru, ali to je bilo u hladu od planine pa nismo slikali, a na drugu se gleda prema Ohridskom jezeru, gdje smo se na kraju i spustili i spavali.
Iako smo prošli "samo" 570 km, u Ohrid stižemo po mraku i umorni. Mene naravno stražnjica žulja, ali šutim😶.
Rezervirali smo smještaj u odličnom hotelu Villa Arte za nekih 35€ sa doručkom.
Obavili našu ceremoniju pri dolasku i otišli u centar staroga grada. Mario je odabrao restoran i fulao. Nije bilo dobro, a baš Ohrid slovi kao gurmanski grad. Nema veze, nema zamjerke, ali drugi put mijenjamo restoran😎.
Nakon klope smo prošetali i popili još pivicu, dvije da isperemo lošu večeru i otišli na spavanac.
6. dan - noćenje Mostar (540km)
Navečer, na prijavi, dobili smo papir na kojem smo trebali odabrati što želimo za doručak od ponuđenoga i reći u koliko točno sati želimo doručak da nam stol bude serviran i toplo kuhano kaj želimo jesti. Naravno da smo skoro sve odabrali i odredili doručak u 8h.
Na doručku smo bili stvarno oduševljeni pripremljenim. Kada smo naravno skoro sve pojeli, pitali su da li nam je bilo malo da mogu dopuniti....
Nismo htjeli biti neskromni jer je stvarno bilo dovoljno. Nakon doručka smo odbili kavu i otišli ju popiti u grad.
Ohrid nije baš nešto previše čist grad, ali je zadovoljavajući za ovakav prolazak i noćenje. Vratili smo se u smještaj, potrpali sve na naše makine i krenuli put Albanije. Išli smo prema Strugama pa u Albaniju na prijelaz Kjafasan visoko oko 1000mnv. Vozili smo magistralnom cestom, jer tu niti nema autoputa prema Elbasanu i onda također izbjegavali autoput prema Tirani koji ovdje već postoji i to u pravom obliku...ipak se ide u glavni grad države.😏
Žao mi je kaj tu nisam slikao ništa, a ima se kaj vidjeti. Vozili smo se po prekrasnom vrhu planine i pogledom na obje strane.....e i tu ću morati ponovo, samo radi slika😎.
U Tirani promet totalna ludnica, strava.
Poslije ogromne Tirane išli smo za Skadar, pa Podgoricu, Nikšić, pa u Bosni kroz Trebinje, Stolac do Mostara.
E tu moram priznati da nismo pogodili sa smještajem, jer smo spavali kao u nekoj robnoj kući uz samu rijeku Neretvu. Šum rijeke je malo popravio gorčinu lošijeg smještaja. Ponovna redovita procedura pri dolasku i zaputili smo se u grad na večeru i naravno pivicu. Da mi stražnjica i dalje otpada ne moram više spominjati, jer ju niti ne osjećam. Nije mi jasno da takav propust napravi Honda. Pratim taj model motora od 2011.g. i na svim forumima spominju tvrdo i neudobno, a dovoljno veliko sjedalo. Već je došlo nekoliko promjena tog modela i redizajna, ali i dalje po tom pitanju oni ništa ne rješavaju. Kada ulovim vremena morati ću pogledati kako su drugi riješili tu problematiku.
Šetnja Mostarom je kratko trajala čim smo pronašli gdje budemo jeli. Ćevapi su bili odlični kao i Mostarsko pivo. Kao što se može vidjeti, uvijek smo birali domaće pivo, ma kako ono loše bilo, ali nikada nije bilo loše😏😎
Nakon večere ponovo šetnja punim želucima i spavanac. Sutra nemamo puno kilometara, samo 440😆!!!
7. dan - noćenje doma (440km)
Pošto nemamo doručak uz smještaj, rano smo se ustali i otišli na burek i kavu u grad. Još jučer smo vidjeli gdje budemo doručkovali i nismo pogriješili. Nakon doručka i kave smo se vratili, spremili i krenuli prema Bugojnu, Jajcu, Banja Luci pa na prijelaz Gradiška u Hrvatsku i onda prema Zagrebu starom cestom.
Jedan pogled iz sobe na Neretvu.
Moj motor nakon skoro 3000 km izgleda ovako:
Cesta prema Jablanici i Prozoru je super i uživali smo u njoj.
Stali smo u Prozoru na kavi i slikali se na jednom odmorištu na proplanku.
Lijep pogled, ali nismo mogli dugo odmarati jer imamo još podosta km do kuće.
Cesta Jajce-Banja Luka uz rijeku Vrbas je uživancija za voziti, pogotovo ako je prazna kao kaj je bilo u našem slučaju.
U Banja Luci smo ponovo stali u nekom bajkerskom kafiću i na wc-u vidjeli zanimljivu poruku.
Eto tako sa tom porukom ću završiti ovaj putopis, jer poslije Banja Luke je bilo samo odrađivanje posla da dođemo kućama kod svojih kojih smo se zaželjeli nakon dugih 7 dana i odvoženih 3350 km. Niti 500 km po danu, pih.
Trošak putovanja je mizerija pogotovo uz potrošnju od svega 3,7 litara na 100 km. Mariju litru više. Noćenja su bila relativno jeftina ili ako gledamo zapadnu i sjevernu Europu, u pola cijene.
Naravno da ne moramo govoriti da već razmišljamo o slijedećem putovanju, ali prije svega ja putujem sa Suzom za par tjedana za Italiju, u Rim i nadam se da će sve ići po planu i da bude još jedan dosadan putopis😜 na ovom mom bogatom blogu nakon toga.
Pranje motora nakon povratka je trajalo nekoliko sati.
Sretni i veseli nam budite do našeg slijedećeg putovanja.
Pozdravljaju vas Mario&Darijo.
