Zagreb-Kranjska Gora-Tolmezzo-Cortina d'Ampezzo-Bolzano-Stelvio Pass-Bormio-Bolzano-Brunico-Linz-Podkoren-Zagreb
ukupno 1150km u dva dana
25.8.2017.
X10 - Mile
X10 - Darijo
1. dan - spavanje Bolzano (550km - 9h)
Nakon zadnjeg putovanja Bjelko je dobio novi variomat i sve pripadajuće dijelove da se više ne bi događali problemi na putu. Iako smo prošli put imali sreće i sretno stigli doma, ne bi to htjeli ponavljati.
Bjelko je prošao brdo km i malo se bio umorio, ali sada je ponovo živahan kao dječarac😏.
Nakon promjene variomata bilo je nekih kraćih vožnji po okolici i ustanovljeno je da je spreman za osvajanje novih vrhova. Nakon što sam prošao Grossglockner, vrijeme je za stepenicu više. Kao i inače u životu kada se nečim počneš baviti, počinješ i istraživati i tražiti nove izazove, kako za sebe, tako za hvaljenje po selu. Čitao sam putovanja drugih bajkera i svi su se složili sa time da je u zadnje vrijeme Grossglockner previše razvikan i da je na njemu pregust promet. Kažu i da se ne može uživati u vrhunskoj cesti i konfiguraciji, a pogotovo ne mi sa skuterima koji po usponima ne mogu parirati motorima. Zato se mi tješimo time da možemo više vidjeti po putu jer sporije vozimo, a i možemo više kilometara u danu sjediti u foteljama. Ali Mile i ja već planiramo mijenjati putna vozila, tako da bude i nama patila više stražnjica😉. Uglavnom, Mile i ja smo odlučili popeti se na Stelvio Pass 2760mnv, naravno na 2 kotača, ne valjda pješke.
Kao i uvijek i ovaj put smo imali turbo ambiciozan plan sa 500+ km dnevno jer se jednostavno ne znamo zadovoljiti sa manje😀.
Za prvi dan sam napravio plan da dođemo što bliže Stelviu i rano krenemo u brdo pa da se stignemo drugi dan vratiti u Zagreb.
Po običaju se nalazimo na benzinskoj gdje točimo do vrha i provjeravamo tlak u gumama. Polazak je u pola 8. Složili smo si putne sendviče i opskrbili se za cijeli dan. Sloveniju prolazimo po autoputu do skretanja za Kranjsku Goru. Tu točimo jeftiniji benzin nego što je u Italiji i stajemo na uobičajenom mjestu na prvu kavicu oko 10h. Bajkerski kafić - restoran na ničijoj zemlji, između Slovenije i Italije, ali na računu piše Dežela.
U prošlom putopisu nisam naveo da sam obnovio kacigu. Nolan N87 replika Carlos Checa. Odabir je pao na tu kacigu radi dobrih rezultata testova kacige, a i svidio mi se dizajn.
Nakon Tolmezza smo nastavili prema Cortini i skrenuli sa glavne ceste malo u brda. Prošli smo jako lijepi Passo Tre Croci 1809mnv. Negdje po putu smo stali pored zanimljivih vodopada da malo odmorimo, iako nama skuterašima ne treba odmor.😎
Kako smo se približavali Cortini, tako su oblaci sve više prijetili. Pri spuštanju u Cortinu počeo je pljusak. Velika gužva na ulasku i odustajemo od razgledavanja po kiši. Stajemo uz jednu kuću da se sklonimo od jake kiše i odmaramo nekoliko minuta dok kiša nije posustala.
Naš pogled na Cortinu ispod strehe...
Krenuli smo i ubrzo je kiša skroz stala pa smo mogli uživati dalje u predivnim brdima, planinama.
Žao mi je kaj nismo obišli Cortinu. Ona nam je bila glavna "meta" današnjeg putovanja, ali planine su nam taj nedostatak nadoknadile sa kamatama .
Sve pohvale Talijanima na napravljenim cestama i održavanju istih. Nije da je asfalt po svuda idealan, ali skoro da i je. Stvarno uživancija voziti kada se osjećaš sigurno na cesti i ne očekuješ razne rupe i podvale iza zavoja...kao na Balkanu.
Na jednom križanju sam krivo skrenuo pa smo morali napraviti dodatnih 30-tak km, ali nije nam smetalo. Stigli smo na odredište u pravo vrijeme još za dana. Stignemo se i odmoriti za sutrašnji finalni uspon na drugi po visini prijevoj u Europi. Prvi je u Francuskoj - Col de la Bonette 2802mnv.
Nije bitno koji je najviši, bitno je da ih sve obiđemo jednog dana😀.
Po internetu ima različitih informacija koji je najviši prijevoj, ne vrh pa nazad istim putem, već prijevoj. Tako se navodi neki prijevoj Pico Veleta kod Granade 3249mnv...ali to je već za štrebere. Mi se zadovoljavamo sa ovima do 3000mnv😂
Smještaj je bio u Italiji, a dočekali su nas sa njemačkim jezikom. Prvo sam mislio da su nas zamijenili sa nekim gostima koji trebaju doći sa tog govornog područja, ali kasnije smo shvatili da se ovdje govori njemački podjednako kao i talijanski. A i naziv smještaja je na njemačkom.
Skutere smo sparkirali do prozora od sobe i kupaonice. Smještaj je bio dosta visoko, u jednom selu pored Bolzana, pa nismo vezali motore dodatno lokotima. Osjećali smo se sigurno. Mirno smo spavali. Smještaj sa doručkom u Landgasthof Kreuzstein nas je koštao 90€ i bio je najjeftiniji u krugu koji sam bio gledao.
2. dan - spavanje Zagreb (600km - 11h)
Spavali smo odlično, doručak je bio prosječan, jaja toliko mekano kuhana da smo mislili da su pokvarena. Nismo niti bili gladni jer smo jedva čekali da krenemo na Stelvio Pass. Mislili smo krenuti rano, ali ipak nismo uspjeli prije 9:30....to nam je boljka i inače. No nema veze. Spakirani krenuli smo prema Stelviu puni adrenalina. Gužva po cesti katastrofalna. Ceste su odlične, ali uske i ne može se preticati po sredini, a i po mjestima je puno kamera. Dugo nam je trebalo da se približimo usponu, ali je vrijedilo. Pogled odozdola budi strahopoštovanje, ali niti sa vrha nije manje fascinantan. Nismo bili jedini skuteraši ovdje kao na Grossglockneru. Dapače, ovdje ih je bilo dosta, ali koliko biciklista, to nismo očekivali. Čak smo na vrhu upoznali jednog Slovenca i slikali se sa njegovim biciklom.
Stelvio je jedan od rijetkih prijevoja koji se može slikati gotovo u komadu, naravno mislim na jednu stranu uspona, i to stvarno izgleda "vau".
I ono kaj bi svakako naglasio - talijanski prijevoji se ne naplaćuju, dok se austrijski naplaćuju. Meni su iskreno talijanski draži. Ima puno prijevoja koja se mogu obići u jednom potezu-danu, dok su u Austriji dosta udaljeni. I kroz Švicarsku, Francusku, Španjolsku nismo plaćali te tzv. takse za onečišćenje zraka. Na Stelviu postoji žičara da se popne još puno više, ali to nas nije zanimalo, barem ne ovaj put kada se moramo "žuriti" natrag jer imamo još puno km za odvoziti. Ima i vidikovac koji nije tako daleko za prošetati, ali u moto opremi i čizmama,...možda i ne.
Sa skuterima smo se popeli do jednog restorana, da ne idemo pješke....
...i tu smo napravili predivne fotografije.
Prošetali smo se oko restorana i vidjeli neke profesionalne fotografe sa nekoliko telefoto objektiva. Malo smo ih poslušali kaj pričaju i kažu da vjerojatno danas neće uspjeti, kad se već dva sata nije pojavio....
Mi nismo kužili o kome oni pričaju, ali ubrzo sam vidio jednog prekrasnog "ptića" i slikao ga sa svojim fotoaparatom. U tom trenutku čujem ovu trojicu kako trče i namještaju se da ga slikaju, ali je ptičica brzo nestala iza brda. Uglavnom o ovome se radi.
Kasnijim istraživanjem sam saznao da je to jako rijetki strvinar iz reda jastreba. Jako ih malo ima u Alpama...ako koga više zanima ovdje je poveznica
Još par fotografija za arhivu jer se ovdje vjerojatno ne budemo tako skoro vratili, iako nikad se ne zna. Nije predaleko, ali je taj dio Europe ipak malo preskup za naša primanja.
Možda je nama skupo i nije daleko, ali smo vidjeli i neke kojima je daleko, a nije skupo....
Još smo par fotografija napravili na spustu prema Bormiu...
I jedna umjetnička sa motorom koji se sviđa Mileu.👇
Koliko samo GS-ova ima po tim Alpama i Dolomitima da to nije za vjerovati. Kada ga toliko gledaš i kada vidiš kako je stabilan i moćan po tim serpentinama, svatko bi ga poželio. Možda jednoga dana i Mile bude GS-ovac😉😎.
Dalje smo nastavili obilaziti jednako lijepe prijevoje, ali niže nadmorske visine. A mnoge smo već i prošli na putu za Barcelonu u 5. mjesecu. Nismo se zaustavljali, već smo "pičili" prema Austriji i htjeli smo se vratiti u Italiju preko prijevoja na granici AT-ITA imena Passo Monte Croce Carnico. Nismo vidjeli putokaz u Austriji tako da smo produžili, a kad smo skužili, već smo bili 50-tak km dalje. Tako smo nastavili i išli preko zahtjevnog uspona Podkoren, gdje je Mileov skuter počeo gubiti snagu. Malo smo se uplašili pa smo u Kranjskoj Gori stali na ručku i zadržali se malo duže da se motor ohladi. Nakon klope smo zajašili na autoput, ali ponukani mojim kvarom od prije 2 mjeseca nismo htjeli riskirati sa Mileovim skuterom pa smo vozili 100-110km/h da izbjegnemo kakav kvar. Iako ja uvijek imam u svom motoru rezervni remen, zlu ne trebalo😎😏.
Stigli smo kući malo kasnije od očekivanoga, ali na skuteru je svejedno da li voziš 8-10 ili 12h. Takve "fotelje" su jednostavno stvorene za daleka putovanja, a ovi skuteri su namijenjeni kako za grad tako i za međugradske dionice. Tko zna kakvo sjedalo ima GS?😮
Nama je bilo prekrasno na ovome kratkom, ali dosta dalekom putovanju. Nadam se da se i vama svidjelo čitati. Mi jedva čekamo sljedeći put tamo negdje za par tjedana...kada sam na godišnjem. Na žalost Mile nije, pa ću morati naći nekog drugoga za novu avanturu koja će biti tko zna prema kojoj strani svijeta....
Pozdrav od Mile i Darija.
Nakon Tolmezza smo nastavili prema Cortini i skrenuli sa glavne ceste malo u brda. Prošli smo jako lijepi Passo Tre Croci 1809mnv. Negdje po putu smo stali pored zanimljivih vodopada da malo odmorimo, iako nama skuterašima ne treba odmor.😎
Kako smo se približavali Cortini, tako su oblaci sve više prijetili. Pri spuštanju u Cortinu počeo je pljusak. Velika gužva na ulasku i odustajemo od razgledavanja po kiši. Stajemo uz jednu kuću da se sklonimo od jake kiše i odmaramo nekoliko minuta dok kiša nije posustala.
Naš pogled na Cortinu ispod strehe...
Krenuli smo i ubrzo je kiša skroz stala pa smo mogli uživati dalje u predivnim brdima, planinama.
Žao mi je kaj nismo obišli Cortinu. Ona nam je bila glavna "meta" današnjeg putovanja, ali planine su nam taj nedostatak nadoknadile sa kamatama .
Sve pohvale Talijanima na napravljenim cestama i održavanju istih. Nije da je asfalt po svuda idealan, ali skoro da i je. Stvarno uživancija voziti kada se osjećaš sigurno na cesti i ne očekuješ razne rupe i podvale iza zavoja...kao na Balkanu.
Na jednom križanju sam krivo skrenuo pa smo morali napraviti dodatnih 30-tak km, ali nije nam smetalo. Stigli smo na odredište u pravo vrijeme još za dana. Stignemo se i odmoriti za sutrašnji finalni uspon na drugi po visini prijevoj u Europi. Prvi je u Francuskoj - Col de la Bonette 2802mnv.
Nije bitno koji je najviši, bitno je da ih sve obiđemo jednog dana😀.
Po internetu ima različitih informacija koji je najviši prijevoj, ne vrh pa nazad istim putem, već prijevoj. Tako se navodi neki prijevoj Pico Veleta kod Granade 3249mnv...ali to je već za štrebere. Mi se zadovoljavamo sa ovima do 3000mnv😂
Smještaj je bio u Italiji, a dočekali su nas sa njemačkim jezikom. Prvo sam mislio da su nas zamijenili sa nekim gostima koji trebaju doći sa tog govornog područja, ali kasnije smo shvatili da se ovdje govori njemački podjednako kao i talijanski. A i naziv smještaja je na njemačkom.
Skutere smo sparkirali do prozora od sobe i kupaonice. Smještaj je bio dosta visoko, u jednom selu pored Bolzana, pa nismo vezali motore dodatno lokotima. Osjećali smo se sigurno. Mirno smo spavali. Smještaj sa doručkom u Landgasthof Kreuzstein nas je koštao 90€ i bio je najjeftiniji u krugu koji sam bio gledao.
2. dan - spavanje Zagreb (600km - 11h)
Spavali smo odlično, doručak je bio prosječan, jaja toliko mekano kuhana da smo mislili da su pokvarena. Nismo niti bili gladni jer smo jedva čekali da krenemo na Stelvio Pass. Mislili smo krenuti rano, ali ipak nismo uspjeli prije 9:30....to nam je boljka i inače. No nema veze. Spakirani krenuli smo prema Stelviu puni adrenalina. Gužva po cesti katastrofalna. Ceste su odlične, ali uske i ne može se preticati po sredini, a i po mjestima je puno kamera. Dugo nam je trebalo da se približimo usponu, ali je vrijedilo. Pogled odozdola budi strahopoštovanje, ali niti sa vrha nije manje fascinantan. Nismo bili jedini skuteraši ovdje kao na Grossglockneru. Dapače, ovdje ih je bilo dosta, ali koliko biciklista, to nismo očekivali. Čak smo na vrhu upoznali jednog Slovenca i slikali se sa njegovim biciklom.
Stelvio je jedan od rijetkih prijevoja koji se može slikati gotovo u komadu, naravno mislim na jednu stranu uspona, i to stvarno izgleda "vau".
I ono kaj bi svakako naglasio - talijanski prijevoji se ne naplaćuju, dok se austrijski naplaćuju. Meni su iskreno talijanski draži. Ima puno prijevoja koja se mogu obići u jednom potezu-danu, dok su u Austriji dosta udaljeni. I kroz Švicarsku, Francusku, Španjolsku nismo plaćali te tzv. takse za onečišćenje zraka. Na Stelviu postoji žičara da se popne još puno više, ali to nas nije zanimalo, barem ne ovaj put kada se moramo "žuriti" natrag jer imamo još puno km za odvoziti. Ima i vidikovac koji nije tako daleko za prošetati, ali u moto opremi i čizmama,...možda i ne.
Sa skuterima smo se popeli do jednog restorana, da ne idemo pješke....
...i tu smo napravili predivne fotografije.
Prošetali smo se oko restorana i vidjeli neke profesionalne fotografe sa nekoliko telefoto objektiva. Malo smo ih poslušali kaj pričaju i kažu da vjerojatno danas neće uspjeti, kad se već dva sata nije pojavio....
Mi nismo kužili o kome oni pričaju, ali ubrzo sam vidio jednog prekrasnog "ptića" i slikao ga sa svojim fotoaparatom. U tom trenutku čujem ovu trojicu kako trče i namještaju se da ga slikaju, ali je ptičica brzo nestala iza brda. Uglavnom o ovome se radi.
Kasnijim istraživanjem sam saznao da je to jako rijetki strvinar iz reda jastreba. Jako ih malo ima u Alpama...ako koga više zanima ovdje je poveznica
Još par fotografija za arhivu jer se ovdje vjerojatno ne budemo tako skoro vratili, iako nikad se ne zna. Nije predaleko, ali je taj dio Europe ipak malo preskup za naša primanja.
Možda je nama skupo i nije daleko, ali smo vidjeli i neke kojima je daleko, a nije skupo....
Još smo par fotografija napravili na spustu prema Bormiu...
I jedna umjetnička sa motorom koji se sviđa Mileu.👇
Koliko samo GS-ova ima po tim Alpama i Dolomitima da to nije za vjerovati. Kada ga toliko gledaš i kada vidiš kako je stabilan i moćan po tim serpentinama, svatko bi ga poželio. Možda jednoga dana i Mile bude GS-ovac😉😎.
Dalje smo nastavili obilaziti jednako lijepe prijevoje, ali niže nadmorske visine. A mnoge smo već i prošli na putu za Barcelonu u 5. mjesecu. Nismo se zaustavljali, već smo "pičili" prema Austriji i htjeli smo se vratiti u Italiju preko prijevoja na granici AT-ITA imena Passo Monte Croce Carnico. Nismo vidjeli putokaz u Austriji tako da smo produžili, a kad smo skužili, već smo bili 50-tak km dalje. Tako smo nastavili i išli preko zahtjevnog uspona Podkoren, gdje je Mileov skuter počeo gubiti snagu. Malo smo se uplašili pa smo u Kranjskoj Gori stali na ručku i zadržali se malo duže da se motor ohladi. Nakon klope smo zajašili na autoput, ali ponukani mojim kvarom od prije 2 mjeseca nismo htjeli riskirati sa Mileovim skuterom pa smo vozili 100-110km/h da izbjegnemo kakav kvar. Iako ja uvijek imam u svom motoru rezervni remen, zlu ne trebalo😎😏.
Stigli smo kući malo kasnije od očekivanoga, ali na skuteru je svejedno da li voziš 8-10 ili 12h. Takve "fotelje" su jednostavno stvorene za daleka putovanja, a ovi skuteri su namijenjeni kako za grad tako i za međugradske dionice. Tko zna kakvo sjedalo ima GS?😮
Nama je bilo prekrasno na ovome kratkom, ali dosta dalekom putovanju. Nadam se da se i vama svidjelo čitati. Mi jedva čekamo sljedeći put tamo negdje za par tjedana...kada sam na godišnjem. Na žalost Mile nije, pa ću morati naći nekog drugoga za novu avanturu koja će biti tko zna prema kojoj strani svijeta....
Pozdrav od Mile i Darija.
