Zagreb-Karin-Budva-Žabljak-Karin-Zagreb (1750km)
22.6.2017.Aprilia SRMAX - Ivica
X10 - Darijo
Od kraja proljetnog godišnjeprošlo je četiri tjedna i bilo je vrijeme da aktiviram povlasticu od 2 plaćena slobodna dana kao darovatelj krvi... za sada. Sa dodatna 2 slobodna dana dalo se napraviti jedan lijepi izlet u predivnu i nikad dosadnu susjednu Crnu Goru. Ivica je bio na godišnjem i uspio sam ga nagovoriti da odemo zajedno.
Na motoru sam promijenio vodenu pumpu koja je lagano curila, naravno originalnom. Zamolio sam majstora Gedoru da odmah pregleda cijeli motor i napravi redoviti mali servis.
Po običaju mi je dao savjet da natočim do vrha benzin i samo gas i da gledam da ne ostanem bez goriva ili ulja, a ostalo je sve u odličnom stanju.
1. dan - noćenje Karin (272km - 4h)
Krenuli smo u četvrtak popodne iz Zagreba i kroz Liku došli do "centra svijeta" kako Dragec od milja tepa svojem Gornjem Karinu. Navečer smo se malo zabavili uz koje piće i na spavanac.
2. dan - noćenje Budva (445km - 8h)
Iz Karina smo krenuli smo nakon doručka i odlučili ići do Neuma po magistrali, a zatim kroz Bosnu do Crne Gore. To je bila loša ideja jer smo za nekih 80-tak km trebali 2h vožnje. Cesta je uska i polu- asfaltirana. Puna je krupnog šodera i kamenja koje je naneseno kišom na put. Nitko to ne održava, a iskreno nema niti prometa ovom cestom. Navigacija kaže da je ograničenje 70km/h, a mi nismo nigdje uspjeli postići tu brzinu. Cesta je skroz prazna, ali je jako teška za vožnju. Kada smo došli do Trebinja krenuli smo na granični prijelaz Sitnica i prije granice se iznenadili naplatom cestarine od 3€. Cesta je duga nekih 10km, ali nije autocesta, već obična cesta. Kasnije sam pročitao da je to dobio neki srpski "poduzetnik", napravio cestu i sada može naplaćivati cestarinu 20g na što su građani Trebinja jako ljuti jer im je to najkraći, a sada i najskuplji put prema moru, Herceg Novom.Tako smo bili u čudu jer je cesta na crnogorskoj strani stvarno jako loša, a mi smo mislili da plaćamo za tu stranu cestarinu, kaj smo tek kasnije pročitali da nije. Prekrasan pogled na arhipelag.
A vidi se i najjužniji dio Lijepe Naše - Prevlaka.
Nakon što smo se spustili u Herceg Novi nastavili smo cestom do trajekta prema Tivatu koji košta 2€. Smještaj smo rezervirali u istom apartmanu kao i zadnjih nekoliko putovanja. Raspremili smo se i otišli u Budvu na cugu i klopu. Sutra nas je čekao novi dan sa puno kilometara i puno brda, kojih u Crnoj Gori ne fali, tj. cijela je u brdima, osim primorja.
3. dan - noćenje Žabljak (255km - 7h)
Ustali odmorni, spakirali se brzo i krenuli prema Kotoru pa serpentinama sa predivnim pogledom na Boka Kotorski zaljev penjali se u Nacionalni park Lovćen. Cesta uska i opasna, ali i izazovna. Na ulasku u nacionalni park sjeli smo prije uspona na domaću kavu gdje smo upoznali kolegu iz Knežije sa GS-om koji se već spuštao odozgora i malo razmijenili dojmove. On se uputio nazad prema Šibeniku, a možda ode i do doma ako mu se bude dalo. U kafiću je sjedio jedan čovjek koji radi na naplati ulaska u park, ali ga to nije ometalo da satima sjedi u kafiću i nezainteresirano obavlja svoj posao. Rekao nam je da samo prođemo, da je u redu to. Primijetili smo jednog starijeg lokalnog bajkera kako dolazi gore na serpentine i divi se pogledu i uživa.
A ima se i čemu diviti i odmoriti dušu sa pogledom u daljinu.
Već sam pisao prije u jednom blogu da je ovo najjužniji fjord u Europi i to impresivan. Zanima me kako tek onda izgledaju uživo oni "pravi" u Norveškoj!?!? Jednoga dana možda i usporedim jer je to jedna od mojih želja kada kupim neki veći motor. Ne da sa ovim ne bih mogao, ali eto nekako da se osjećam moćniji na tako velikom putu koji bi vjerojatno bio oko 10000 km. A da se skuterom može putovati daleko, pokazao sam svojim bivšim putovanjima po Španjolskoj, Francuskoj, Belgiji, gdje je Bijelko zadatke izvršavao savršeno.
Na Lovćenu sam sada bio treći put i bilo je vrijeme da platim ulaznicu u Mauzolej i pogledam kaj unutra ima. Ivici se baš nisu dopale stotine stepenica jer je bilo stvarno jako vruće, a mi u moto opremi.
Lijepo uređeno, ali ništa spektakularno. Iza mauzoleja se pruža predivan pogled na unutrašnjost zemlje koji se ne može vidjeti ako se ne uđe i plati ulaznica.
Malo smo prošetali i ostavili naš trag da se vidi da smo tu bili, kao što su i drugi napravili prije nas, ali manje upadljivo. Nismo se htjeli dokazivati, ali složili bi mi najveći...da smo htjeli.
Sa Lovćena smo se spustili u Cetinje i kroz Podgoricu preko Crkvine išli prema Mostu na Đurđević Tari. Na vrhu, prijevoju Crkvine, smo pojeli ukusan obrok. Tu sam već dva puta prije jeo i uvijek je dobra domaća klopa.
Negdje po putu smo slikali predivnu rijeku Taru.
Restoran.
Preporuka!!!
Nakon ručka smo odmorili i krenuli prema Đurđević Tari gdje je Ivica odlučio iskušati, kako su oni rekli, najduži zip-line u ovom dijelu Europe, duži od kilometra!!!!
Ivek akrobat....
Osmijeh na njegovom licu govori da je oduševljen, a cijena od 10€ je smiješna za ovakav spust.
A k tome je pobijedio protivnika i prvi došao✌
A k tome je pobijedio protivnika i prvi došao✌
Kako je kanjon tu jako impresivan, tako tu ima još dva ili tri zip line-a. Snimili smo jedan spust sa ove pozicije. Vjerujem da je njima gore pogled veličanstven, ako te nije strah otvoriti oči😉
Nastavili smo do kampa Razvršje gdje smo rezervirali noćenje u tvrdom objektu. Raskomotili smo se i otišli u centar Žabljaka na živu svirku i neizostavnu pivicu, naravno Nikšičko.
Spavanac na ovoj nadmorskoj visini (1500mnv) je prekrasan.
4. dan - noćenje Karin (465km - 14h)
Današnji dan je zamišljen da prođemo preko Durmitora na Foču u Bosni i preko Mostara za HR pa po unutrašnjosti Dalmacije do Karina. Cesta je većinom brza i poznata i ne bi trebalo biti problema.
Opskrbili smo se u lokalnom dućanu i krenuli. Durmitor je uvijek predivan, ali Ivicu nije ostavio bez daha pa smo nastavili dalje prema spustu za Plužine i Pivsko jezero. Meni je motor počeo čudno raditi, kao da proklizava kvačilo tj, rolice ili sam samo zabrijao tako, ali brojač okretaja je na brzini od 100km/h pokazivao broj okretaja kao da idem 120-130. Sve je bilo u redu i nastavili smo prema Foči po makadamu od 15-tak km koji nikako da završe "Bosanci" već 10-tak godina, ali, radi se na tome... Rutu sam isplanirao tako da idemo preko Nacionalnog parka Sutjeska da vidimo i taj poznati spomenik II svj,ratu, tj. "našoj" pobjedi.
Nekadašnji hotel.
Stali smo u restoran preko puta na kavu i Ivica je odlučio da mu se baš po toj vrućini ne hoda do spomenika, ali ja sam obišao i ostao impresioniran veličinom, kao i sa svim spomenicima iz tog doba jer su svi impresivnih dimenzija.
Nakon odmora krenuli smo dalje i baš sam pomislio kako budemo kod Drageca u Karin došli još za dana i na jednoj nizbrdici gdje sam ga malo pretjerano stisnuo mi je puknuo remen variomata, kaj sam odmah shvatio. Sreća da se ništa nije zacvikalo jer je brzina bila oko 130km/h i ne znam kako bi izgledalo da se kojim slučajem nešto zablokiralo. Mjesto tog nesretnog trenutka je Kifino selo, nekoliko km prije Nevesinja. A za Nevesinje smo čuli za vrijeme nesretnog Domovinskog rata da su iz Nevesinja "okorjeli" četnici. Iako se ne bavim politikom, niti ljude svrstavam na taj način po nacionalnosti, nije mi bilo svejedno. Bilo je jako vruće i prvo sam skinuo sa sebe moto odjeću i išao skinuti prednje oklope jer sam ispod njih stavio, zlu ne trebalo, rezervni rabljeni remen. Izvadio sam ga i vidio da je u dobrom stanju, iako je unutra već dvije godine. To je još originalan remen koji je prošao 20 tis. km. Ivica mi je dao svoj skuter i krenuo sam prema mjestu jer smo mi bili na nekom nenaseljenom dijelu udaljeni kojih 2-3km od Kifinog Sela i prvih kuća. Bila je nedjelja i vrijeme ručka, oko 13h. Vozio sam se i prošao pored nekoliko zapuštenih kuća. Prva u kojoj sam vidio da ima ljudi sam i stao. Na dvorištu je bio parkiran kombi, a pored nekakvi frižideri. Stao sam i prišao ulazu u dvorište. Došao je neki čovjek i pitao me što trebam. Ja sam rekao da sam ostao u kvaru sa skuterom nešto niže i da je ovo skuter od kolege i da sam u potrazi za pomoći, tj. mehaničarom. On mi je pružio ruku i rekao mi svoje ime, Slobodan, drago mi je. Ako želiš mogu ti ja probati pomoći oko kvara. Popravljao sam već nekoliko automobila, radio generalke, a inače radim rashladne uređaje i druge kućanske aparate i upoznat sam sa mehanikom, naravno ako želiš...nastavio je Slobodan. Kaj da velim čovjeku kad mi se sam ponudio, a i kaže da u Nevesinju ima samo jedan mehaničar, ali da zna da danas nije u selu, a i nedjelja je. Mislim si, pa hajde da probamo to riješiti. Ako ništa drugo ostavit ću tu skuter do sutra dok bude radni dan. Slobodan je uzeo kombi i prikolicu, par dasaka, vezica i krenuli smo po moj skuter. Ivica je od straha od nepoznatih okrenuo registraciju skutera prema šumi da ne bi imao neugodnosti. Iznenadio se kako sam brzo se vratio i to sa čovjekom koji će mi pomoći. E da, naglasio sam Slobodanu da je bitan alat kompresor za izmjenu remena, a on je rekao da ga ima. Stavili smo skuter na prikolicu i Slobodan me lagano i oprezno vozio prema svojoj kući, a ja sam pridržavao skuter na prikolici. Ivica se naravno iza zafrkavao, smijao se i slikao me kak se držim za prikolicu i za skuter. Kad smo došli nazad kod Slobodana prvo je otišao u kuću i pozvao ženu i rekao joj vijest da imaju goste, da donese rakiju i kavu i da ponudi goste sa ručkom. Bilo nam je jako neugodno što u nedjelju smetamo obitelji, ali i drago jer nam je to bio i spas za nastavak puta. Popili smo kavu, Ivica i rakiju. Ja ne pijem žestoka pića pa sam se zahvalio. Iz naših prtljažnika smo izvadili Nikšičko pivo koje je trebalo biti iznenađenje kad dođemo kod Drageca, ali smo morali i mi počastiti Slobodana. Odbili smo ručak iz pristojnosti iako smo bili gladni. Išao sam pomoći Slobodanu oko skutera i uz pomoć njihovog WIFI-ja bio u kontaktu sa majstorom Gedorom koji nam je dao par savjeta kako da to promijenimo. Slobodan je pokazao da se stvarno razumije u mehaniku iako nikada nije vidio variomat pogon. Nije imao potreban "pištolj" za otezanje variomata na kompresor pa je poslao svog maloljetnog sina sa autom u Nevesinje da posudi od vulkanizera. Uspjeli smo to skinuti, očistiti i staviti drugi remen.
Na slici se na podu vide ostatci starog remena.
Išao sam probati prije nego smo stavili sve plastike i motor je bio kao prije pucanja remena, tj, proklizavao je, ali je bio u voznom stanju. Sa majstorom Gedorom sam se posavjetovao i rekao je da ne prelazim 7000 okretaja da se ne bi remen pregrijavao i ponovo puknuo, a trećega bogme nisam imao. Složili smo sve plastike i pitao sam Slobodana koliko sam dužan i izvadio 50€ jer je to najmanje kaj sam mogao čovjeku ponuditi da ga ne uvrijedim. Na to se on ipak uvrijedio i rekao da je htio naplatiti popravak da bi mi to prvo rekao i nije htio uzeti novac. Rekao je da sinu dam 10 maraka za čokoladu, eto, kao za uslugu kaj je išao po alat u Nevesinje. Malome sam dao 20€ i rekao da ne pokazuje tati. Zahvalio se i krenuli smo dalje. Slobodan mi je dao svoj broj mobitela i rekao da mu se obavezno javim kad uđemo u Hrvatsku i da mu javim da li smo dobro stigli.
Eto kako se svugdje nađe dobrih ljudi voljnih pomoći. Mi smo nastavili do Mostara gdje smo već umirali od gladi. Stali smo uz cestu na finim ćevapima ili smo bili pregladni....svejedno
Tada mi je Ivica ispričao kaj je on pričao sa Slobodanovom ženom dok smo mi šarafili po motoru. Kaže da su oni prije živjeli u Mostaru i imali tamo kuću, ali su ih Hrvati istjerali, oduzeli kuću i ubili roditelje....što reći uopće dalje. Čovjek nije niti jednom mene gledao kao Hrvata, već kao osobu kojoj treba pomoći. Da li smo imali samo sreću ili političari nas samo truju nacionalnošću i politikom da se "mrzimo", a ljudi su ipak samo ljudi bez obzira od kuda su....
Vožnja dalje je bila ograničena na 80km/h, ali svejedno smo odlučili da idemo autoputom da ne bi forsirao motor po staroj cesti. To je bilo dobro i loše. Smetali smo svima, pa i kamionima. Ponekad bi se vozio zaustavnom trakom da nas kamioni prestignu. Došli smo kod Drageca oko 1h iza ponoći, a mislili smo doći još po danu. Mrtvi umorni smo legli spavati nakon naravno jedne pivice koja nam je pomogla u opuštanju od ovog prenapornog dana.
 |
| Hladno nam je bilo pa smo i kišnjake obukli na sebe. |
Motor mi je enormno puno trošio za tu brzinu, oko 5 l/100km, a Ivici njegov oko 2.5 l/100km.
Sljedeći dan smo rano ustali jer je bilo još 280km ispred nas sa max brzinom 80km/h, a ja sam još k tome trebao ići na posao navečer....a i išao sam👍😉
Na kraju nisam niti zbrajao kilometre niti potrošnju, ali sretni smo jer je sve na kraju ispalo odlično. Naravno da kada popravim Bijelka krećem u nove pustolovine....
Eto kako se nenadano može dogoditi jedna loša, a možda i dobra priča, sada kada gledam na to iz fotelje u sobi....
Sretni i veseli pozdravljaju Vas Ivica i Darijo.
