19.5.-29.5.2018.
Za početak da kažem da smo svoju Munju opremili sa novim LED projektorima GIVI i nosačima za njih, dvije platnene torbe po 30 litara plus proširenje za dodatnih 10 litara i sa zaštitama protiv kiše, također GIVI. Već prije sam stavio centralni GIVI kofer 56 litara, kao i njihove štitnike ruku. Mario mi je posudio dodatni vizir za manje turbulencije vjetra u glavu. Kupio sam i dodatak prednjeg blatobrana, ali nisam bio zadovoljan sa lijepljenjem, a nisam htio bušiti rupe za učvršćivanje pa sam ga nakon puta skinuo. Motor ima lažni tank koji je spremište za stvari (22 litre). Znači da smo ukupno imali 157 litara prostora za prtljagu, skoro kao manje klase auta.😎
Moja odjeća je već oksidirala i uskoro ju moram promjeniti kao i rukavice, čizme...
Kažu da svi putevi vode prema Rimu, a mi smo na njega krenuli tek ove godine. Suzana je bila već nekoliko puta, a meni je ovo prvi put.
Plan za put je bio da nastavimo tamo gdje smo ga zadnji puta morali prekinuti i vratiti se u Zagreb. Tada nam je zadnje noćenje bilo u Orvietu, nakon čega smo trebali za Rim. Zato smo odlučili da prvi dan odemo direktno do Rima najkraćim putem, tj. dosadnim autoputom.
Ranije smo iz Zagreba rezervirali 3 noćenja u Domu hrvatskih hodočasnika.
Dakle, prvi dan je protekao u vožnji, stajanju za točenje goriva, wc, hrana i tako nekoliko puta, ali ne istim redoslijedom.
Polazak je bio u 9 h ujutro, a na kilometar satu je pisalo da motor ima okruglih 6000 km do sada. Imamo lufta do 12 000 km kada je slijedeći servis.
U Sloveniji smo prvi put točili gorivo, prije ulaska u Italiju, jer je gorivo skoro 25% jeftinije. Odmah smo pojeli i sendviče i popili kavu, odnosno kakao Suza. Prije toga smo stali samo na Bregani radi vinjete. Nakon ulaska u Italiju počelo je meškoljenje iza mene i lagani udarci kacigom u moju. Suza nije mogla držati oči otvorene. Monotona vožnja autoputa ju uspavljuje, kao i mene, pa odlučujemo stajati svakih 100 km. Naravno na svakom stajanju Suza nešto vadi iz kofera za žvakanje. O tom sam redoslijedu govorio, uvijek je bila hrana i...
I tako smo proveli prvi dan. Suzana je rekla da joj je guzica skroz utrnula, a ja se pravim kao da meni nije ništa. U smještaju smo imali i dvorište pa sam motor parkirao unutra, odmah podmazao lanac i ostavio motor slijedeća dva dana na odmoru.
Dom hrvatskih hodočasnika u tom dvorištu ima nekoliko zgrada, a mi smo spavali u ovoj, najstarijoj zgradi, na vrhu naravno, da nam bude najlakše nositi kofere...ali bilo nam je prekrasno na vrhu.
Križ je napravljen 2000. g. iz bračkog kamena i iz opeke ruševina razorenog svetišta Gospe Aljmaške.
Stare drvene, škripave stepenice.
Pogled kroz prozor na dvorište i glavnu zgradu.
Strop u sobi također originalan i prekrasan.
U istom stilu je stara, ali uredna blagovaonica, u domu u kojem rade mladi volonteri. Zidovi su ukrašeni sa raznim posvetama i zahvalama.
Dr. Ivan Merz zaštitnik doma.
Eto ako se netko odluči da zna kaj ga čeka. Smještaj u Domu hrvatskih hodočasnika sa doručkom i večerom nas je koštao 55€ za nas dvoje po noćenju, tj 165€ ukupno za 3 noći. Mislim da je cijena pristupačna za Rim, a i sa time pomažemo u održavanju doma. Metro se nalazi na 5 minuta pješke, a motor na sigurnom odmara jer u Rimu se hoda, a ne vozi😉.
Prvi dan smo tako odvalili 930 km.
20.5.2018. Rim
Drugi dan je bio obilazak Rima. Da ne pišem puno o Rimu, jednostavno sjednite na motore, bicikle, automobile ili avion i posjetite ga. Ja ću vam sa "nekoliko" slika malo dočarati Rim mojim očima.
Ovdje smo izašli iz Metro-a i krenuli u razgledavanje. Imao sam najboljeg vodiča, Suzu.
Ovo je Basilica di San Giovanni in Laterano. Ona je službeno crkveno sjedište Pape.
Nakon Basilice smo išli vidjeti Scala Sancta, odnosno stepenice koje su donijete u Rim, a po kojima je Isus na Veliki petak išao nakon bičevanja na suđenje k Poncije Pilatu. Na internetu ima dosta za pročitati o tome....ili klikom na OVU poveznicu.
Stepenice se, na žalost, trenutno obnavljaju, ali se može malo proviriti kroz zaštitu. Cijela ta crkva je prekrasna, a ja sam slikao stepenice koje su napravljene pokraj pravih.
Zatim smo krenuli prema Coloseumu.
Gužva je bila ogromna pa smo odlučili prvo ići u Rimski Forum pa se kasnije vratimo....možda se smanji gužva.
Vrijeme nas je prekrasno služilo, čak je bilo i malo vruće pa smo se odmarali u hladovinama.
Kada sam gledao slike Rimskog Foruma na internetu ili od nekoga prijatelja, uvijek su bile blijede i imao sam dojam da su ljudi koristili efekte kod slikanja. Kada sam ih ja napravio sa automatskim postavkama fotoaparata isto su takve bile doma na kompu. Ali sada se nisam čudio jer sam znao kaj sam slikao i kako je izgledalo uživo, a izgledalo je baš tako, blijedo.
A ima tu još umjetničkih...
Rimski Forum iz drugoga kuta.
Nekako je blesavo da se voziš u kočiji, a kočijaš razgovara na mobitel. Još gore bi bilo da ima bluetooth slušalicu.
Oltar domovine☝
Nacionalni muzej (balkon s kojeg je Mussolini držao govor) ☝....i kočijaš na mobitelu🙈
Basilica di San Pietro in Vincoli
Okovi kojima je Sveti Petar bio okovan u Jeruzalemu.
Ako mislite da ste u problemima kada vam netko skine kapice sa ventila na gumama ili ako vam otkine antenu. Vidite kako su ovi prošli sa skuterima🙊🙈.
Naravno, radi se o servisu skutera, ali kako ostave ostatke vani na ulici...da kisnu, da si svatko uzme kaj hoće....nevjerojatno i nemarno.
A sada jedna fotografija Metroa, na prvu normalna....
...ali i nije baš uobičajena ako vidite da u tom smjeru ide Metro. Ta linija koja je puštena 2012. g. u promet totalno je automatizirana odnosno uopće nema kabine za vozača. Ako tko želi iskušati to kada bude u Rimu, to je linija C. Možda se netko sa tim već susretao, ali ja nisam pa sam gledao širom otvorenih očiju. Jako zanimljivo kako je sve čisto, uredno, a praktično nema osoblja u niti u metrou niti na stanicama.
Vlak dođe i stane točno kod pomičnih vrata na stanici i u isto vrijeme se otvaraju obadvoja vrata, a između je razmak od par centimetara....i to sve bez vozača. Vozač bi tako nešto teško pogodio tako u decimetar, jer nije bilo baš 100% već je fulao vrata možda 10-tak centimetara. Promatrao sam na stanicama i u obadva smjera je samo na jednoj fulao više od 5 centimetara i to u oba smjera. Vjerujem da je za to kriv naravno čovjek koji je krivo postavio mjeru gdje treba stati vlak.😎
Dakle nema niti jednog grafita, papirića na podu ili naljepnice. Nitko ne puši na stanicama...
Jako me zanima kako su to postigli, jer naš narod to ne bi nikada prihvatio. Tamo se voze Arapi, crnci, Kinezi i drugi turisti, znači nije samo domaće stanovništvo, a takav red. Meni je to nestvarno. U Parizu 2005. g. sam se isto sreo sa takvom "čistom" situacijom i mislio sam da je to slučajnost.
Da mi imamo Metro i kod nas bi bilo tako...aha, nema šansi, niti metro, niti kultura kod svoje kuće. Ali u svijetu se znamo tako ponašati.
Mislio sam da neću puno pisati o danu provedenom u Rimu, ali eto...
Pojeli večeru, popili svaki po pivicu i spavanac.
21.5.2018. Rim i Vatikan
Iako smo jučer cijeli dan bili u Rimu, nismo stigli obići sve kaj smo planirali, tj. kaj je Suza isplanirala jer sam joj dao pravo da organizira kaj treba vidjeti i kojim putem. Moram reći da me je vodila kao po Zagrebu, super se snalazila.
Danas ponovo nakon doručka krenuli smo istim linijom metro-a, ali smo sišli na drugoj stanici i krenuli prema Vatikanu.
Kada smo vidjeli kakva je gužva za ulazak, ja sam odmah odustao jer nisam imao namjeru čekati nekoliko sati da uđem, pa smo napravili istu taktiku kao i jučer sa Colosseumom. Otišli smo obići dijelove Rima koje smo planirali nakon Vatikana i kada budemo vidjeli koliko vremena imamo.
Gužva na ulazak u Vatikan.
Krenuli smo prema Piazza Navona.
Lijepi veliki trg sa fontanama, malim restoranima i ostalim zanimljivostima.
Tu je počela sipiti lagana kišica, ali ne dugo. Naravno da smo imali kišobran, pa sa motorom smo. Uvijek ga nosimo na put sa sobom, naravno onaj mali sklopivi.
Zatim smo krenuli prema Pantheonu.
Rupe u podu gdje odlazi voda koja ulazi kroz otvor u stropu kupole, jedinom otvoru Panteona.
Dakle, svetište posvećeno svim bogovima. Tlocrt, kao i visina kupole, je 43.5 metara, sa središnjom rupom na vrhu kupole promjera 9 metara. Rupa je namjerno ostavljena radi smanjenja težine samoga stropa kupole jer je cijela napravljena bez potpora i kao takva je najveća na svijetu ili 12. po veličini ako se mjere i one koje su drugačije izgrađene i sa armiranim betonom. Ispred ulaza se nalazi 16 stupova i svaki je težak 60 tona.
Jedini je u cijelosti sačuvani spomenik antičkog Rima - Panteon
Zatim smo prošetali do poznate Fontane di Trevi.
Prekrasna fontana, prepuna kovanica. Treba baciti dva novčića preko ramena, jedan za ispunjenje želje, a drugi za povratak u Rim jednog dana...
Ogromnih je dimenzija na jednom jako malenom trgu. Uživo je puno ljepša nego na slikama, a inače je obrnuto sa mnogim znamenitostima. Vrijedi protegnuti noge do nje. A da je popularna za sve posjetitelje Rima, vidi se po gužvi na slikama.
Zatim smo protegnuli noge do posebnog mjesta, Španjolskih stuba.
Također nezaobilazno mjesto turista, a ima i razloga. Španjolski trg sa Francuskim stepenicama se zove Španjolske stube. Povijest je bitna, ali trenutak proveden sjedeći na stubama ostaje svakome u sjećanju zauvijek. Uživali smo.
Prošlo je dosta vremena i bilo je vrijeme za povratak prema Vatikanu kako bi ga stigli obići. Na putu smo još obišli nekoliko crkvica, parkova i zanimljivih ulica.
Red za ulazak u Basilicu Svetog Petra je nestao, gotovo da smo ušli bez čekanja.
Prekrasna bazilika. Nisam danas nosio fotoaparat jer su najavili kišu pa nisam htio riskirati, ali mi je poslije bilo žao jer mobitel ne može napraviti takve slike kao fotić.
Sa vrha kupole se vidi cijeli Rim. Prekrasan pogled iako je vrijeme nekakvo mutno.
Penjanje na kupolu nije za klaustrofobične kaj i piše na uputama sa ulaznica, a niti za one sa visokim tlakom, Suzu. Ali stvarno je zanimljivo kako su to napravili da se može gore popeti.
Popis svih Papa do sada.
Grobnica našeg dragog Pape Ivana Pavla II
Švicarska garda. Navodno najmanja vojska na svijetu. Ima ih 110 koji brinu za sigurnost Vatikana i samoga Pape. Malo su smiješni, kaj ne?!
Pogled prema kupoli gdje smo maloprije bili. Ne izgleda tako velika. Kao što se od gore pak sve čini jako malim.
Prošetali smo prema stanici metroa i vratili se u naš smještaj na odmor, večeru i spavanac.
Njeguju oni starine, čak i tramvaje imaju starije od naših....
Sinoć nam je nakon večere falilo nešto slatko, odnosno slano, pa smo se danas opskrbili, a odmah i sa tekućinom za uspavanku. Ovaj puta sam popio dvije da lakše zaspim😊😎.
22.5.2018. - noćenje Pompei ( 240km )
Doručak i odlazak iz vječnog grada, Rima.
Bilo nam je prekrasno u Rimu kao i u Domu hrvatskih hodočasnika i teško nam je pao rastanak. Ljudi su stvarno bili srdačni i osjećali smo se kao kod kuće. Rijetko kada na putu u istom mjestu noćimo dvije ili tri noći.
Vrijeme ponovo nije obećavajuće. Kiša je padala cijelu noć, a i dobar dio jutra. Ništa od vožnje magistralnim cestama. Planirao sam da stanemo u mjestu Montecassino, i ne, nije kockarnica kao kaj zvuči. Ako vas zanima sami potražite na internetu ili jednostavno svratite ako budete u blizini.
Ja ću opisati to mjesto kada ga budem i posjetio.
A mi idemo autoputom za Napulj.
Cesta je bila mokra, na mjestima je kiša padala jako pa je i brzina bila ograničena. Bilo je ograničenje 60, a ja sam vozio preko 100 km/h. Na jednom zavoju na kojem je spoj mosta smo opasno zaplesali. Ograničenje 60km/h je stalno, a ne kad je kiša, a ja sa 100 "doletio". To sam shvatio tek nakon tog upozorenja. Uglavnom, nakon tog plesa i lupanja čizmom po podu da me i noga zabolila, kako bi zadržao motor, vozio sam puno opreznije.
To je i Suza primijetila, iako spava iza mene cijelo vrijeme po autoputu😦.
Dosadnom vožnjom smo rano stigli u Pompeje. Vrijeme se smirilo kada smo se istovarili i raspremili u hotelu Santa Caterina, gdje smo noćenje sa doručkom platili 67€.
Odlučili smo ići nešto pojesti. Bilo je oko 14h pa smo odlučili danas obići iskopine, a ne sutra, kakav je bio prvotni plan.
Imali smo originalnu retro sobu.
Zatim smo došli do dijela gdje su izložili okamenjene ljude koje su iskopali.
Zanimljivi su i ćupovi, odnosno razni predmeti koji su služili za čuvanje hrane, vode, ulja i vina.
O Pompeima ima jako puno toga na internetu, pa da ne prepisujem, stavljam opet LINK. i LINK2. I sam sam se tu educirao o nekim činjenicama i događajima. Za one koji vole, stavit ću još slika, a za one druge, skrolajte...
Nisam mislio da ima tako puno za hodati, mislio sam da su iskopine manje. Dobro smo se izmučili pa smo se počastili večerom i pivicom, odnosno vinom, na prekrasnom trgu u novim Pompeima.
Toranj crkve lijepo izgleda po danu kao i po noći.
Jako ugodno mjesto. Možda zato kaj nismo to očekivali ili smo baš potrefili dobar kvart.
Nakon večere, uz šetnju do hotela, uspavali smo se, ali ostalo je još tuširanje nakon cjelodnevnog znojenja ispod kišnjaka, a i u popodnevnoj sparini.
23.-24.5.2018. - noćenje Tropea (400km)
Jutro ponovno kišno. K vragu. Današnji dan je trebalo ići obalom i pogotovo sam bio nabrijan na Amalfie coast. Tu cestu su mnogi opisivali kao nešto posebno. Čak i Top Gear emisija. A ja sam uvjeren da nema bolje ceste od naše magistrale, vožnje po našim otocima Cresu, Pagu, Hvaru, Dugom otoku....
Pošto nas je kiša potjerala u drugom smjeru, ostajem kod svojeg mišljenja, dok se ne uvjerim u suprotno. A nadam se da ću proći i tu cestu za koju godinu....
Cijeli dan kiša pa suho, pa kiša i zima, pa opet sunce i vruće... Stalno se izmjenjivala prognoza i dobro je da smo odlučili ići autoputom jer ćemo drugi puta (nadam se) po lijepom vremenu išli po obali. I danas sam imao nekoliko natuknica kuda i kaj vidjeti. Međutim, ponovo je bilo teleportiranje na slijedeće mjesto boravka. Šteta zbog ne viđenoga dijela puta.
400km nije previše, ali sa više puta preskidanjem u kišnjak i skidanje iz njega, jednostavno izmori.
Tako da smo u Residenza La Torre došli poprilično umorni. Smještaj naših slijedećih dviju noći po cijeni od 43€ za jedno noćenje, ali bez doručka. Otuširali smo se ovaj puta odmah i kada smo se spustili u prizemlje, vlasnik nam je rekao da stavimo motor u garažu koju ima i preporučio nam restoran u blizini gdje i on često jede. Mi smo se zahvalili i otišli u šetnju, pa budemo vidjeli ponudu i odlučili gdje budemo kaj jeli.
Jako lijepo mjesto. Čitao sam davno na internetu neki putopis i zapamtio uz zabilješku da su pohvalili ugodnu atmosferu i lijepo mjesto kao i čisto more pogodno za kupanje na prekrasnim plažama.
Mi smo malo šetali i slikali i odlučili da budemo jeli u preporučenom restoranu.
Klopa je bila odlična. Nakon nekog vremena u prolazu je bio i vlasnik našeg smještaja i vidio nas, ali mi njega nismo, i po konobaru nas je počastio sa limoncellom. Bilo mu je drago kaj smo prihvatili njegov prijedlog. Iako ne bi da nam se nije dopalo. Lijepo smo se prošetali nakon večere i otišli umorni spavati kao bebe.
Ujutro smo se probudili rano i otišli u dućan koji smo večer prije snimili. Naravno da je jutro bilo kišno, ali ubrzo se smirilo pa smo mogli lijepo šetati gradom. Iako je plan bio kupanac, zbog jakog vjetra i temperature ispod 20°C prošla nas je želja. Baš sam bio tužan jer sam to silno želio. Crkva koja je bila u blizini je, umjesto klasične zvonjave, imala je tako neku posebnu melodiju da sam ju morao snimiti mobitelom, ali naravno da se ne može dobiti taj osjećaj zvuka ako niste u tom ambijentu.
Nakon doručka u apartmanu otišli smo do te crkvice i pored crkve ugledali neobično groblje, barem za naše pojmove.
Lijepo i uredno.
Zatim smo se spustili u razgledavanje plaže, jer se grad nalazi na stijeni iznad plaže. Plaža je lijepa i možemo samo zamisliti koja gužva tamo vlada u ljeto odnosno kada je toplije. Iako sam se ja prije 4 tjedna kupao u Grčkoj i to gledajući na karti po istoj paraleli.
Parkiralište plaže skroz prazno.
A prazna je i plaža uz tu i tamo kojega turista i radnika koji obnavlja objekte i prilaze plaži.
Plaža je pješčana sa nekim oblim kamenčićima kojih smo i uzeli nekoliko doma za uspomenu. Isto sam uzeo i sa plaže Lefkade u Grčkoj, kak imam i kamenja sa vrhova prijevoja kuda se vozimo...Mangart, Grossglockner...
Popeli smo se na tu hrid sa koje se pruža krasan pogled na plažu jer je malo ispupčen van ravnine plaže.
Zatim smo otišli i htjeli se popeti na ono brdo sa crkvicom, ali smo vidjeli prolaz u stijeni ispod i došli do odvojene manje plaže.
Baš simpatična manja plaža, ali sada su bili valovi pa je bila jako uska.
Pogled na glavnu plažu sa ove strane...
Nakon toga smo krenuli po stepenicama prema gore i nismo znali kaj nas očekuje.
A vidjeli smo i više stabla banana.
Crkva je malena iznutra. A iza zgrade je lijepi botanički vrt sa križem kojeg se vidi samo sa morske strane.
Malo smo si dali oduška i bacili nekoliko selfia.
Pogled na grad i kako je izrastao na stijenama.
A fora je pogled i na onu malu sakrivenu plažu.
Križ za pomorce.
Još malo slika kada smo se spustili i otišli smo na klopu i cugu da izdržimo do večere.
Nije bilo ništa slatkog zanimljivog u ovom restoranu pa smo otišli nakon kupovine suvenira i limoncella u jednu slastičarnu.
Suza je luda za čokoladom pa smo morali probati njihov čokoladni kolač-sladoled.
Slika našeg smještaja.
Otišli smo malo istegnuti noge jer je trebalo malo odmoriti. Od sutra ponovo vožnja, puno kilometara i puno hodanja....a treba još ići kasnije na večeru.
Nismo bili previše gladni pa smo za večeru pojeli samo kolače i još jednom prošetali dolje na plažu.
Suza pozira sa kamenom s plaže za Natašu po koji smo išli naknadno jer je naša draga Nataša izrazila želju da bi isto htjela jednoga...a pošto imamo malo mjesta na motoru, onda je i kamen takve veličine.
Dobio sam pusu za lijepi dan i za lijepi proljetni godišnji odmor.
Spavanac i sutra opet na cestu. Još sam imao dvije-tri stvari, tj natuknice koje sam htio vidjeti i nadao sam se da će nam se nebo smilovati da to obiđemo. Nije baš da često putujemo na ovako udaljena mjesta 1000+ kilometara.
26.5.2018. - noćenje Grote di Castellana (400km)
Konačno lijepo i vedro jutro. Ako se ne varam prvo takvo jutro na ovome putu. Prvi dio puta je planiran magistralnim putem pa onda na nekakav autoput prema Materi.
Slika prije polaska.
Vožnja pustim južnim dijelom Italije nije baš bila zanimljiva iako smo stali i malo prošetali nekim mjestima na kratko. Prvo stajanje i razgledavanje je bilo u Materi.
Nekada se u ovim špiljama živjelo.
Grad je prekrasno očuvan i sav je u kamenu ili ožbukan sa bojama pijeska. Ulice su uske i strme. Često su ulice stepenice, pa su domišljati Talijani stepenice na dijelovima gdje idu kotači podbetonirali da mogu prolaziti smetlari ili druga vozila koja moraju ovuda prometovati.
Ova crkva je napravljena na temeljima stare srušene crkve što su shvatili tek kod preuređenja...ne sjećam se kako je došlo do stradavanja stare crkve. Ali ostavili su da se vide iskopine i sada će biti restauriranje koje je dugotrajno. Crkve, a i domovi, su izgrađeni doslovno u stijenama, tj udubljene su u stijenama.
Matera izgleda jako hladno u tim bojama, kao da smo u Tunisu ili nekoj drugoj državi. Ne vidim razlog koji bi me zadržao da tamo živim. Mislim da da bi prije odabrao živjeti u našoj napuštenoj Lici. No to je stvar odabira svakoga od nas.
Pravilno parkirani da ne bi opet dobili kaznu kao prije nekoliko godina u Sirmioneu na Lago di Garda.
Nakon Matere smo se uputili prema Alberobellu.
Alberobello odnosno Trullo je bio slijedeće mjesto razgledavanja. To su kućice sa krovovima u obliku stošca. Građene su jedinstvenim primjerom prapovijesne gradnje od vapnenačkog kamenja bez veziva i kao takve su rijedak primjer pa ih je UNESCO stavio na popis zaštićenih mjesta od 1996. godine. Takve su kuće služile kao privremena skloništa u polju i kao skladišta, a ponegdje su u njima i živjeli poljoprivrednici. Danas te kućice predstavljaju turističku atrakciju pa su i nas tako privukle. Nisam znao da je uz njih i veće mjesto koje izgleda jako ugodno. Možda bi tamo uzeli smještaj da nisam već rezervirao u Grotte Castelano. Žao mi je kaj nismo mogli ući u koju kućicu koju koriste za iznajmljivanje jer stvarno je privlačno. Jedino smo bili u suvenirnicama, ali one su drugačije uređene odnosno one su bez pregrada.
Par slika koje sam skinuo sa interneta.
Mi smo se zadovoljili sa slikama s ulice.
Odmorili smo kratko i nastavili prema smještaju. Smještaj sam birao prema tome da nam bude blizu špilje koju sam htio ići vidjeti, a da ne moramo ići u moto opremi.
Izabrali smo neku kuću, tj apartman u kući na kat, a ispod nas je bila proizvodnja sira mozzarelle. Vlasnica nam je rekla da im poslije 22h idemo pokucati i da ih tražimo da nam daju malo da probamo pravi sir. To smo i napravili iako su se oni čudili zašto smo došli. Kada smo objasnili da nas je vlasnica poslala, onda nije bilo više pitanja. Dobili smo najfriškiju mozzarellu koju možemo zamisliti. Dakle, to je kao da nikada nisam jeo tu vrstu sira. Suza je jedan komad pojela, a ja sam sve ostalo potamanio bez odmora. Malo me trbuh bolio, ali kratko, od prejedanja naravno. Samo taj sir je vrijedio cijenu smještaja od 48€ sa doručkom u B&B Residenza Bianco.
Nismo dobili dva tanjura, već je slika sa i bez blica.
Punog želuca smo zaspali, barem ja, iako su nas u početku smetali strojevi za proizvodnju iz prizemlja. Vlasnica mi je rekla da motor parkiram točno na ulaz u apartmane ispod terase, iako je dvorište zaključano. Rekla je da slučajno ne bi kiša padala, a da tu ionako nikome ne smeta.
27.5.2018. - noćenje San Giovanni Rotondo (220km)
Ujutro nakon doručka i podužeg razgovora sa vlasnicom koja baš voli pričati, iako smo joj jako zahvalni na tome jer nam je dala nekoliko savjeta kaj vidjeti u blizini za kaj nisam niti znao, a ispalo je predivno, krenuli smo prema špilji. I da, dobili smo od nje kupon za 20% popusta na kartu za špilju😊.
Na žalost nisu nam dozvolili slikanje tamo gdje je najljepše unutra, ali i ove slike dokazuju da je špilja vrijedna posjeta.
Vratili smo se u sobu, preskinuli u moto odjeću i krenuli put Monopolia. Prekrasno mjesto. Bilo je jako vruće pa smo bili malo nervozni u šetnji sa svom opremom sa sobom. A ljudi se kupaju na plaži😤.
To je bio prijedlog gospođe kojoj sam zaboravio ime, naravno.
Nakon Monopolia smo krenuli sjeverno prema Polignano a Mare.
Niti se nismo uspjeli rashladiti na motoru već ponovno stajemo. Vani je 30 stupnjeva. Nije moglo takvo vrijeme biti u Tropei😡
Ovo mjesto je još ljepše.
Ne, uopće nisam bijesan kaj ovdje nismo rezervirali da se odemo kupati😠😤😢.
Domenico Modugno
Najfinija i jedna od najljepših pica ikada kaj sam jeo, a Suza se zeznula i uzela bečki🙈.
Klopa, plaža, grad....sve za preporučiti. Ako me put nanese na jugoistok Italije ponovo, sigurno sam ovdje u prenoćištu ili više njih. Eto kako nas je žena skužila kaj nas zanima i dala preporuke...svaka čast gospođi. Naš put je trebao ići kroz Bari, Foggia, pa prema Grotti di San Michele i onda budemo birali gdje budemo noćili. Gospođa je potvrdila i Suzinu želju da ne smije preskočiti San Giovanni Rotondo gdje je katedrala i crkva Padre Pia i koja je druga najveća katedrala u Italiji nakon Milanske...pa onda nismo dvojili. Bilo nam je to malo premalo kilometara za jedan dan, ali smo zato uspjeli obići to cijelo mjesto, kao i katedralu i crkve.
Katedrala se ne čini tako velika jer je većina pod zemljom. Prekrasno je uređena. Ovo je dvorište i mjesto gdje se održavaju mise na otvorenom. Dolje ispod lijevoga luka se može vidjeti oltar.
Strop je skroz obložen zlatom.
Katedrala je skroz moderna pa je tako i klimatizirana jer je pod zemljom. Zanimljivo rješenje upuhivanja zraka, pod noge. Mnogi koji su poznaju život Padre Pia se ne slažu sa ovako bogatom katedralom jer je on živio u siromaštvu i protivio se bogatstvu i trošenju. Ali da se katedrala jako pametno opremila i da izgleda posebno, to svakako i je. U ovaj dio se spušta spiralno bez stepenica, a taj dio je također posebno ukusno ukrašen. Ovo je manji dio gdje je i tijelo Padre Pia izloženo u staklu. Gore je velika dvorana sa oltarom za mise, kao i vanjsko dvorište koje služi za veće mise.
Još jedna manja kapelica za molitvu.
I glavna velika dvorana koja može primiti nekoliko tisuća osoba. A ima i jako veliki broj klupa za sjedenje.
Propovjedaonica☝
Moram priznati da nisam preveliki vjernik i nisam čuo za Padre Pia, ali isto tako moram reći da njegov lik jako smiruje i daje snagu i vjeru u molitvu. Kao i naš pokojni Ivan Pavao II.
Suzana mi je prevela što je on rekao: "Svatko može reći: Padre Pio je moj"
Bolnica koju je Padre Pio započeo graditi skromnim donacijama je još jedan razlog zašto ljudi dolaze u ovo maleno mjesto. Bolnicu je Padre Pio nazvao "Dom za olakšavanje patnje". Da ne prepisujem tekst kako je trajala gradnja možete pogledati na linku.
Taman smo stigli sve obići za dana. Nakon toga smo krenuli prema centru grada u potragu za nekim restoranom da nešto pojedemo, ali na žalost nismo uspjeli naći ništa prihvatljivo pa smo svratili u market i kupili si malo zaliha. Niti mjesto za popiti pivu nismo našli kako spada iako je mjesto dosta veliko i puno ljudi. Na kraju smo pivu popili u nekakvom kafiću-slastičarnici.
Spavali smo u Hotelu Holiday House za 50€ sa doručkom.
Ovaj dan smo proveli skroz u režiji gospođe gdje smo spavali prošlu noć. Velika joj hvala jer nam je dan bio prekrasan. Skoro sve što smo vidjeli nismo znali niti smo planirali i zato nam je bilo još zanimljivije. Ne volim putovati i onda vidjeti ono na što naletim. Volim isplanirati i unaprijed se pripremiti jer mi je žao ako nešto iz neznanja propustim tamo gdje prolazim. Netko drugačije putuje, ali ne i mi. Znamo kaj nas čeka. Sve to isplaniramo, označimo si, mjesecima unaprijed ili godinama, tako da kada dođemo na neko mjesto koje smo si označili, ponekad i zaboravim kaj sam tamo htio dok ne dođemo. Oznaka zvjezdicama ima brdo na mojem account-u na google mapsu. No na ovim mjestima nisu bile, ali sada su postavljene i bit će mi jako drago ako opet ovuda prođemo...
28.5.2018. - noćenje Assisi (390km)
Ujutro nakon doručka smo brzo krenuli jer smo imali puno kilometara i dosta lijepih mjesta kroz koja trebamo prolaziti.
Prvo smo se uputili preko brda do mjesta ukazanja Sv. arkanđela Mihaela u špilji Gargano. Zanimljivo je da je ukazanje tamo bilo 4 puta u razmaku od 1200 godina. Na prvi pogled mjesto nije previše uređeno niti se naplaćuje ulazak, skroz je skromno, pa smo pomislili da smo na krivom mjestu. No kada smo ušli, znali smo po slikama da je to to.
Mala špilja i skroz skromno uređena.
Da je poznata i da je bitna pokazuje i posjet svetog oca Ivana Pavla II 1987.godine.
Ne bih želio uopće komentirati i uspoređivati ovu špilju sa našim Međugorjem. Samo ću reći da ovdje ima mjesta za parkirati nekoliko autobusa i automobila, a pored nema u blizini nikakvih apartmana, hotela...i samo jedna starija žena na ulazu u špilju prodaje nekoliko suvenira, ali je tamo u biti radi toga da čuva špilju koja se zatvara po noći.
Taj dan je totalno podbacio i ono kaj sam mislio da će biti zanimljivo, mjesta uz obalu sa bezbrojnim plažama, pretvorilo se u dosadnu sporu vožnju sa totalno neuglednim i nezanimljivim, čak bi mogao reći da niti nisu turistička mjesta. Mjesta su totalno nezanimljiva, niti za kavu popiti. Nije mi jasno kaj tamo turisti rade ljeti osim ljenčarenja kao sardine na plažama. Jedva sam čekao prvu mogućnost da skrenemo prema unutrašnjosti, a da je magistralna cesta.
Jedina zanimljiva i napravljena fotografija je naša kako glumimo Čehe kada dođu kod nas.
Nakon ručka, kroz slabo naseljene predjele i nacionalne parkove, kojih u Italiji ima bezbroj kroz središnji dio zemlje, smo uživali i čekali Assisi da se pojavi pred nama.
U Asissiju smo spavali u Hotelu Villa Elda po cijeni od 54€ sa doručkom. Lijepo veliko dvorište i pristojna soba, jedino su nas izludili ogromni i bezbrojni komarci.
29.5.2018. - noćenje Ravenna (240km)
Jučer smo dosta kasno došli jer je cesta bila jako spora, a i skoro 400 km treba ispeglati.
Navečer smo se prošetali i bez pivice išli na spavanje jer u blizini nije bilo ništa za okrjepu.
Buđenje je prošlo uobičajeno, uvijek sa rastezanjem i željom da odmorimo još malo...Ali kada si na putu nema puno vremena za odmor, iako se to zove godišnji odmor.
O Assisiu se nisam puno informirao. Suza je bila ta koja je znala kaj hoće vidjeti pa sam slušao zapovjedi😉.
Iz sobe smo morali izaći do 10h, tako da smo mi izašli odmah nakon doručka i pitali da li možemo ostaviti stvari kod recepcije i da li se negdje možemo poslije preskinuti. Naravno da se u čizmama ne šećemo. Odgovorili su nam pozitivno i mogli smo krenuti.
Smještaj nam je bio u nizini, a Assisi je na brdu, tako da je za zagrijavanje bila uzbrdica. Negdje na pola puta Suza je već skidala potkošulju, jer naravno uvijek se boji da će joj biti hladno...
Pogled prema crkvi iz podnožja.
Uspon.
Pa još uspona.
I konačno, Bazilika Svetog Franje Asiškog.
Krasno zdanje. Nakon bazilike smo prošli i drugim crkvama kao i cijelim mjestom.
Cattedrale di San Rufino.
U jednoj sporednoj prostoriji smo naišli na mnoge slike Ivana Pavla II
Baš krasne fotografije, a Suza se naravno htjela slikati uz svog Papu.
Ispred katedrale smo se slikali sa pogledom na okolne zgrade koje su kao i sve u mjestu napravljene od kamena.
Crkva Sveta Marija iz Minerve
Basilica di Santa Chiara
Lijepo smo sve pregledali i oko 13h krenuli put San Lea i San Marina.
Ceste su bile lokalne i uske, ali sa dobrim asfaltom. Nedovoljan broj putokaza nas je usporavao tako da smo se stalno morali konzultirati sa googleom. U jednom trenutku su nas stigla dva motora talijanskih oznaka i ja sam za njima jurio i uživao u vožnji jer su poznavali zavoje pa su time meni pomogli savladati te brdske uske dionice. Naravno da smo vozeći za njima fulali zamišljenu liniju puta prema San Marinu, ali smo se vozili toliko brzo da ne bi brže stigli niti po našoj liniji. Nastavili smo dalje i nakon nekog vremena stigli do mjesta San Leo o kojem sam pročitao u nekom putopisu da je vrijedan posjeta.
Kada smo dolazili počela je lagano sipiti kiša kaj je jako opasno po strmim kamenim ulicama, ali smo po skliskom kamenu uspješno došli do vrha.
Suza pozira ispred pogleda na utvrdu na vrhu ovoga brda do kojega se jedino može pješice. Znate da nismo onda išli gore. Možda drugi put😎
Vidi se da u okolici također pada kiša.
Kada smo došli do motora taman se spustio pljusak pa smo se sklonili u obližnji lokal koji je u biti hotelski restoran, ali hotel je trenutno prazan pa je i ponuda bila slaba. Naručili smo si fine piadine dok prođe kiša.
Jako fina klopica😋
Kad se kiša smirila, s popunjenim prazninama u trbuhu oprezno smo se spuštali klizavim kamenim ulicama. U podnožju smo tražili kakav putokaz, ali uzaludno. Google je naš spasitelj iako nas je vodio jako uskim, mogao bih reći jednosmjernim, ulicama preko brda i nekoliko sela dok nismo došli do podnožja San Marina. Naravno da nema nikakve granice kao niti što nema putokaza za ulazak prema gradu-državi. Fulali smo iz prve, ali iz druge smo pogodili i došli u San Marino i popeli se do najvišega parkinga kod ulaza u stari grad.
Već je bilo prošlo 19h i niti jedna suvenirnica nije radila, a niti kafići, osim par restorana na samome vrhu. Mi smo odradili šetnju i slikali nama zanimljive detalje....
Preko puta ovog glavnoga ulaza smo se parkirali, naravno na parking za motocikle. To je ono kaj kod nas još nisu naučili ocrtavati.
Predivna okolina i pogled.
Prazne ulice.
Jedan od onih brda bi mogao biti San Leo na kojemu smo malo prije bili.
Iz novog dijela grada vozi žičara do vrha starog grada.
Tako malo mjesto, grad, država, da i registarska oznaka ima svega nekoliko znakova.
Sunce se probijalo i stvaralo nevjerojatnu sliku, ali to se ne može doživjeti fotografijom kao uživo.
Jedan od rijetkih stanara. Gledao nas u čudu kaj mi radimo sa svom tom odjećom na sebi kao astronauti.😅
Sve pregledali i na motor i za Ravenu. Nju smo slučajno izabrali kao mjesto koje nam je na putu prema Zagrebu i da nam bude dovoljno blizu da se vratimo u narednom danu.
U Ravenni smo odsjeli u Hotelu Astorija gdje smo noćenje sa doručkom platili prihvatljivih 59€.
Smještaj sam uvijek gledao da ima ili dvorište ili garažu jer kada kupiš novi motor uvijek ti je na pameti da ti ga netko ne ukrade, a sa godinama to onda postane manje stresno.
Pivu u centru Ravene smo platili 5€ veliku, a malu 3.5€. Do sada nam je najskuplja velika bila 3.5€, a normalna cijena je bila 2.5 ili 3€ na jugu Italije.
30.5.2018. - Zagreb (530km)
Ujutro smo se probudili sretni jer se vraćamo kući svojoj kćeri i najbližima, ali i tužni jer nam je sve to jako brzo proletjelo.
Vozili smo se po staroj cesti do slovenske granice, a dalje autoputom do Zagreba. Taj dio puta se skoro i ne sjećam jer smo mislima bili već u Zagrebu.
Rezime puta:
Ukupno smo bili 11 dana na putu, odnosno 10 noćenja za koje smo izdvojili 535€ za nas dvoje, većinom je bilo sa doručkom. Ukupno smo napravili 3550 km ili 320 km/dnevno (440 km/dnevno ako odbijemo 3 dana koja nismo vozili motor) sa prosječnom potrošnjom od 3.8 litara ili oko 250€ sa cestarinama koja u Italiji imaju istu cijenu za motore kao i za aute, bezobrazluk. Na jugu se ne naplaćuje autoput ispod Napulja. Na klopu, suvenire i ulaznice smo potrošili dodatnih 350€ kaj sve skupa iznosi oko 1100€ za nas oboje što je više nego jeftino za zapadnu Europu. Znači niti 800 kn po danu za spavanje, gorivo, klopu, cugu, suvenire, metro, ulaznice....
Birali smo jeftinije smještaje, ali smo imali ipak određene uvjete koje smo i dobili s obzirom na cijene i na blizinu centra ili znamenitosti.
Iako se nisam okupao u Tirenskom moru jako sam zadovoljan putom i motorom, osim naravno sjedalom kojega ću obavezno što prije zamijeniti ili modificirati. Sjećanja na sve što smo prošli zauvijek ostaju, a ako nešto i zaboravimo, tu je blog kojega i pišemo radi toga. A i radi pomoći nekome od vas ako se odlučite ići na sličan put.
Suzanin pogled na put:
Ovaj put je bio kombinacija Darijevih i mojih želja - Darijeve na putu prema jugu, a moje prema natrag. Rim, meni jedan od najdražih gradova u koji bih se mogla vratiti sto puta, mi svaki put rastopi srce. Tropea me kupila svojom toplinom, melodijom zvona s crkve odmah do našeg smještaja, a i vlasnikom tog predobrog smještaja koji je bio vrlo drag. OK, ni limoncello nije za baciti, zato smo si ga malo kupili i za doma. Matera i Alberobello, s kojima me Darijo iznenadio, su prekrasni i imaju neku posebnu draž. Grotte di Castellana će vjerojatno ostati zauvijek u Darijevom srcu zbog najfriškije mozzarelle, ali moram potvrditi da je neusporediva sa bilo kojom koju sam do sad jela. Monopoli i Polignano a Mare su nas iznenadili svojim prekrasnim ulicama punim cvijeća i prekrasnom plažom pa mi je još jasnija postala i Modugnova pjesma Volare-Nel blu dipinto di blu. A nakon svih tih prekrasnih mjesta, došla su ona koja su ispunila moju dušu. San Giovanni Rotondo, potpuno drugačiji, visoko u brdima, okružen morem zelenila. Neopisiv osjećaj snage molitve i vjere u Boga ovdje kraj Padre Pia. Na putu za Assisi još jedna postaja - špilja Gargano, mjesto ukazanja arkanđela Mihaela, skromno i snažno mjesto. I na kraju Assisi, predivan na vrhu brda, okupan u suncu za nezaboravan doživljaj mjesta sv. Franje Asiškog. Dojmovi neopisivi, srce i duša ispunjeni. Nakon toga, teško je napisati nešto o San Marinu i Ravenni pa neka to ostane na Darijevom opisu. Predivan put koji je za mene značio i nešto puno, puno više.
