Nikad dosadna Crna Gora, 2017.

Zagreb-Pag-Budva-Žabljak-Sarajevo-Slavonski Brod-Zagreb (1800km)

VFR - Mario
X10 - Darijo

1. dan - noćenje Pag (350km-6h)

Mario i ja smo već odvozili nekoliko lokalnih, domaćih vožnji, pa je bilo vrijeme da se iskušamo u nekom daljem putovanju.

Izrazio je želju da idemo u Crnu Goru jer je više puta slušao moje priče, a i vidio slike. Nikada nije bio južnije od Cavtata pa smo odlučili ići dolje iako sam ja bio nedavno, prije 3 mjeseca. Za mene je Crna Gora jedna od ljepših destinacija za vožnju motorom, naravno ne mislim na njihovu obalu, već na unutrašnjost, tako da mu nije trebalo puno da me nagovori. Ja sam napravio okvirni plan, a Mario je iz iskustva prošlih putovanja imao povjerenja da ću napraviti dobre rute.
Krenuli smo starom cestom kroz Plitvice i uputili se prvo u "centar svijeta", kod Drageca.

Malo smo se ispričali, osvježili, i iz Karina krenuli prema Pagu. Na Pagu smo se otuširali, da kasnije ne moramo, preskinuli se te otišli prošetati do centra.

Naša flašica za uspavanku

2. dan - noćenje Budva (480km-9h)

Ujutro smo obavili brzi doručak bez kave i odlučili što prije pobjeći prema jugu...oko 10h. Prognoza nije bila previše povoljna, ali mi smo vjerovali da će ipak biti lijepo.
 Puno oblaka ujutro u Pagu, ali već kod Skradina se razbistrilo.

Vozili smo se dijelom po unutrašnjosti pa onda dijelom po magistrali uz obalu. Autoput naravno ne dolazi u obzir kod nas bajkera, osim kad nemamo izbora.

Prva kava oko 12h.

Nešto smo pojeli i popili drugu kavu u Drveniku oko 15h.
Mario ne može pratiti moj ritam od 2 i više sata bez stajanja pa dogovaramo da stanemo svakih sat vremena, barem da noge protegnemo. Mi skuteraši jednostavno nemamo mjeru😊.
Što južnije to toplije i ljepše vrijeme. Brzo smo prošli Neum, Dubrovnik i ušli u Crnu Goru na prijelazu Karasovići. Dao sam Mariju upute da i u Crnoj Gori, kao i u Dubrovniku, vozači trube non stop kao znak pozdrava. Takav je običaj. Upozorio sam ga na rigoroznu policiju, iako nisam nikada imao problema sa njima, ali nismo se htjeli isticati pa smo vozili u koloni po ograničenju. Ne previše kasno smo stigli na odredište gdje sam već nekoliko puta unajmljivao apartman kod iste gospođe. Preskinuli smo se i otišli u centar Budve. Objasnio sam Mariju da primorje nije tako lijepo, ali se želio uvjeriti.

Prošetali smo lijepim starim gradom Budve, popili piće i otišli na spavanac. Sutra još malo razgledavanja i gas u planine!!!! Kaže da nije tako loše kao kaj sam mu rekao, ali zato kaj se još nije vozio po danu u gužvi.😎

3. dan - noćenje Žabljak (300km-7h)

Probudili smo se sa prekrasnim jutrom, spremili se i napustili apartman u smjeru Budve i prve kave koju smo popili u gradu. Odmah smo se opskrbili sa hranom za doručak i za put. Nakon toga smo produžili do Sv. Stefana gdje smo opalili malo selfia i vratili se prema Kotoru jer sam isplanirao da idemo preko Lovćena poznatim serpentinama gdje sam išao i sa Ivicom prije tri mjeseca.

Predivni jutarnji pogled na planine iz apartmana Nedović-Jaz gdje smo noćenje platili 14,80€ plus taxa 3€. Znači svaki je platio noćenje 65 kn.
Pogled prema Svetom Stefanu.

A zatim par slika sa uspona prema Lovćenu.

Predivan Boka Kotorski fjord i pogled na uvalu.
Na Lovćenu smo bili kratko. Htjeli smo što prije doći do krajnjeg odredišta jer je za poslijepodne i navečer najavljena kiša.

Odmor ispod stepenica Lovćena.
Nastavili smo za Cetinje, Podgoricu, Kolašin i uživali u krajoliku. Nekoliko brzih zaustavljanja po putu i onda pravi odmor oko 17h na tek drugoj kavi na Đurđević Tari. Na svu sreću još nije bilo kiše.

Mario je bio oduševljen kanjonom Tare i Morače kao i cijelom cestom na putu kako smo se digli od Kotora. Rekao je da sad kuži zakaj sam govorio da je unutrašnjost ljepša. Nakon kave smo nastavili istim tempom prema Žabljaku i ubrzo smo bili tamo. Pronašli smo unaprijed rezervirani apartman, tj.stan u kojem smo noćili. Bili smo sretni jer smo prošli bez kiše. Na dolasku nas je dočekao jedan neobičan domaćin u susjednom dvorištu.

Vjerojatno iznajmljuje četkice za zube ako je netko od putnika zaboravio ponijeti sa sobom.
Zatim standardna procedura; tuširanje, presvlačenje i odlazak u centar, iako je udaljen svega stotinjak metara pasala nam je šetnja. Ubrzo smo ogladnjeli i potražili gdje bi mogli večerati. Prvi izbor je bio Restoran Oro, ali je sve bilo zauzeto pa smo se vratili u Lupo, koji nam se dopao kada smo prolazili pored njega. Treću opciju nismo niti imali.

Restoran Oro stvarno izgleda jako lijepo.

Mario je bio zadovoljan ponudom u Lupu.

Nakon večere šetnja i spavanac na visokih 1500 i nešto mnv.

4. dan - noćenje doma (600km-10h)

Za zadnji dan smo ostavili poslasticu od 600-tinjak km a i da testiram Maria da li je dorastao okorjelom skuterašu. Bilo je to pitanje da li ću ga voditi i slijedeći put sa sobom...naravno, šalim se😀.

Cijelu noć je padala kiša, a motori su nam bili polu natkriveni.

Otišli smo ih pogledati i na doručak u Lupo. Jutro je bilo puno ljepše od noći i bilo je obećavajuće iako ne i po prognozi. Ali kako smo do sada imali sreće, vjerovali smo da će se tako i nastaviti...

Prekrasan pogled iz apartmana ujutro.

Iznad Žabljaka sa pogledom prema Durmitoru smo vidjeli dugu, a zatim i duplu dugu.

Doručak u Lupu.

Nakon doručka smo se spremili i krenuli preko prijevoja Sedlo prema Plužinama pa za Foču. Plan je bio na ćevape u Sarajevo.

Mario kao Stig pozira na Durmitoru i uživa u prekrasnom pogledu. Oduševljen je prirodom, cestom, ma svime. Stalno je ponavljao kako se na proljeće moramo opet vratiti ovdje, ali da je sunčano. A ja sam malo dolijevao ulje na vatru i govorio kako je i Albanija jednako, ako ne i ljepša, kao i sjeverni dio Grčke. Na to je on poludio i govorio već kako jedva čeka proljeće.

Durmitorska cesta

Ovo je ujedno i posljednja slika sa ovoga putovanja, jer kako smo se spustili sa Durmitora tako se oblačilo i nakon ulaska u Bosnu kod Foče padala je na mahove monsunska kiša tako da se nismo zaustavljali jer nam je čak ulazila u kacige pored vizira. Vozili smo oprezno i sporije. Nismo ulazili u Sarajevo, već smo prošli i nastavili prema Zenici i Doboju sve dok kiša nije stala. Oko Doboja smo stali i ručali. Nakon finog obroka i odmora od duge i neprestane kiše nastavili smo prema Slavonskom Brodu i dijelom po staroj cesti, a dijelom po autoputu do doma.

Mario je naravno dobio prolaznu ocjenu i već na povratku me stalno ispitivao o Albaniji i Grčkoj i govorio kako idemo na proljeće....

Pozdrav do sljedećeg putovanja od dečki iz Brestja😉

PS. Ovo je zadnja vožnja bila sa Bijelkom, ali tada to još nisam znao. Sada u trenutku pisanja, znam.