13.-17.9.2018.
Super trio:
SPEED TRIPLE - Alen
VFR - Mario
NC - Darijo
Prošlo je 4 tjedna od našeg zadnjeg druženja i lutanja po Alpama i Dolomitima. Sve kulturno i fensi šmensi mjesta. Sve ispeglano od asfalta do trave, čak i životinje znaju svoj red. Bio je red da se okušamo u super trio formaciji po jugu Europe, odnosno Bosni, Crnoj Gori, Albaniji. Da usporedimo dok su uspomene još svježe.
Pa krenimo....🏍🏍🏍
1. noćenje - Sarajevo (400km)
Prvi dan, kao i uvijek, treba napraviti što više kilometara da se udaljimo što više od poznatih predjela, iako smo u ovim dijelovima svi već bili. Mario i ja smo ostali zakinuti za ćevape prošle godine kada smo se vračali sa Žabljaka pa smo sada to išli ispraviti.
Rezervirali smo smještaj u ugodnom B&B
Le Petiti Prince za 60€.
Navigacija nas je precizno dovela točno do apartmana i čak nas nije navela u niti jednu jednosmjernu ulicu😉.
Obavili preskidanje, tuširanje i u grad.
Prvo smo riješili "
Želju", ćevabdžinicu, i odmah se prebacili u
Havanu preko puta.
Ovdje nas je krenulo pa smo odlučili pronaći slijedeće mjesto koje će nas malo razbuditi sa glazbom. Dobili smo prijedlog da odemo u
City Pub gdje zna biti dobre svirke u živo.
Ondje smo zatekli bend koji nas je očarao. Ženski vokal koji je razbudio sve u lokalu. Fenomenalan asortiman raznolike glazbe. Popili smo dvije cuge i nismo smjeli više jer ipak sutra vozimo dalje naše ljubimce. Ostali smo duže nego smo planirali, ali opet prekratko koliko nam je bilo lijepo. Vratili smo se u apartman i otišli na spavanje nakon kratkog vatrogasnog showa by Alen.
2. noćenje - Žabljak (270km)
Doručak u sobu smo dobili jer takvu uslugu ovdje prakticiraju u nedostatku blagovaonice.
Sve smo pojeli, ali svejedno smo išli još prošetati Baščaršijom da malo pojačamo taj doručak i popijemo kavu.
Prema uputama frenda Sarajlije Roberta, koji radi sa mnom, navratili smo u Buregdžinicu Sač i uzeli svega po malo da imamo za po putu prema Crnoj Gori. Fala Robert, nismo pogriješili kaj smo te poslušali.
Još smo malo prošetali, slikali, vratili se po motore i nastavili naše putovanje po natuknicama koje smo napravili u Zagrebu.
Ne nisu to pite i bureki u vrećici kod Maria, ma kakvi.
Krenuli smo preko zapadnog dijela Sarajeva i kroz Zelengoru došli do Gackog gdje smo se rashladili kavom i vodom u centru u cafeu
hotela Milica. Planirali smo ići cestom preko Šavnika jer ovuda još nisam išao, ali prvo budemo navratili do Nikšića da nešto pojedemo.
U Nikšiću smo pogodili pravi restoran "
Central Perk", gdje smo se odlično najeli.
Idemo dijelom po nepoznatoj cesti pa je ipak bolje ići za vrijeme dana.
Cesta preko Šavnika je bila pun pogodak. Jurili smo i uživali u savršenoj cesti, odličnoj konfiguraciji, kao i prirodi.
Brže od očekivanja smo došli do Žabljaka. Pronašli smještaj u apartmanu koji je vrata do vrata do apartmana u kojem smo Mario i ja bili prošle godine, ali sasvim slučajno. Obavili redovitu ceremoniju pri dolasku i otišli u šetnju gradom.
Ovoga puta restoran Or'O nije bio toliko popunjen i otišli smo na cugu za lakše spavanje uz slatke palačinke.
"U Or'O se ne navraća, ovdje se dolazi, ostaje, uživa, raduje i uvijek VRAĆA"
Čista istina. Prakticirat ćemo uvijek.
3. noćenje - Žabljak (430km)
Još prije smo odlučili da budemo ovdje dvije noći jer smo za danas odabrali kružno putovanje, pa da ne mijenjamo destinaciju, a i vozili smo se bez kofera kaj nam puno znači.
Spavali smo u apartmanu, tj iznajmljenom stanu sa dvije spavaće sobe, boravkom i kupaonicom za 530 kn (70€) za dvije noći za nas troje. Naravno tu nismo imali doručak, ali smo to obavili isto kao Mario i ja prošle godine u Caffe-Restoranu Lupo. Usporedbe radi, u Italiji i Austriji smo noćenja plaćali 120-130, odnosno 250€ prije mjesec dana. Ovdje je to 35€ po noćenju. Velika razlika. A velika je razlika i u kulturi i popratnim sadržajima, ali moram priznati da se ovdje ugodnije osjećam.
Nakon doručka smo otišli uzeti nešto da imamo za po putu, ako ogladnimo.
Naišli smo i na spomenik palim borcima pa smo to ovjekovječili.
Žabljak je na 1450mnv i okružen je najvišim vrhovima u Crnoj Gori koji predivno izgledaju.
Vrhovi su na oko 2200 metara, ali izgledaju puno više. Ovdje je lijepo u ljetnim mjesecima, a tko zna kako je u zimskima, vjerojatno idila kao i sada.
Za danas sam napravio rutu većinom po cestama koje nisam još vozio.
Krećemo prema Đurđević Tari i prelazimo preko mosta za Pljevlju pa Berane i na granicu u Albaniju. Ovuda smo išli radi ceste koju mnogi opisuju kao prekrasnu, a mi volimo prekrasne ceste i nismo mogli odoljeti i ne isprobati ju. Jako zanimljiv ulazak u Albaniju, 100 metara prekrasan asfalt i mi po gasu, a iza prvog zavoja dalje je bio makadam. Kakvo iznenađenje, tome se stvarno nismo nadali baš odmah poslije granice. Nakon nekoliko km dolazimo do asfalta i ubrzo dolazimo na glavnu prometnicu SH20. Cesta je bila dijelom u izgradnji, ali dio koji je završen, a završeno je 99% je predivan. Cesta je uska i jako zavojita, ali asfalt odlično drži. Na žalost kiša nam je djelomično pokvarila ugođaj, ali mi se nismo zaustavljali već smo po gasu bježali od nje...i na kraju smo i uspjeli. Većim dijelom kolnik je bio mokar nakon kiše, ali uživancija je bila velika. Iznenađujuće za Albaniju da je tako dobra cesta.
Stali smo na parkingu na jednom jakom zavoju gdje je napravljen vidikovac.
Potvrda da je cesta skroz mokra, a i da je jak zavoj, tj. serpentina.
I tako mi razgledavamo, jedemo banane kad odjednom čujemo škripu i proklizavanje sa brda kak se netko spušta. Netko drifta, a ubrzo smo vidjeli i ko.
Petorica pravih fajtera, avanturista iz Slovačke. Vraćaju se iz Grčke. Samo dokaz da su uvijek izgovori da se nema motor za put. Još k tome sa 50ccm voze kompletnu kamp opremu, a ne kao mi gotovani u apartmane.
Povukli smo se jer nas čeka još puno kilometara. Dalje smo išli po odličnoj cesti prema graničnom prijelazu Hani i Hotit gdje nam je najbliže za Podgoricu. Ovuda smo Mario i ja također prošli ovo proljeće kad smo se vraćali iz Grčke.
Nakon Podgorice nastavili smo prema Kolašinu i Žabljaku gdje smo došli već po noći.
I kako kaže parola; u Or'O se uvijek vraća!
Smjestili smo se u veći separe nego jučer, a i večerali smo obilno jer smo jako ogladnjeli, a ne samo palačinke sa orasima.
Izbor je pao na...
Naravno, kako i priliči bajkerima, sve smo riješili bez ostatka. Nakon večere još jedna cuga i spavanac. Sutra po običaju...čeka nas puno kilometara😎😁😜😏
4. noćenje - Mostar (430km)
Doručak ponovo u Lupu, vratili ključeve od stana i gas preko prijevoja Sedlo 1907mnv.
Ono kada zaboraviš obući moto odijelo😲.
No, brzo sam to riješio i krenuli smo. Sedlo je udaljeno nekih 20-tak kilometara od Žabljaka. Mario je znao kaj ga čeka, ali Alen nije. Nakon onih predivnih prijevoja po Italiji, Austriji i Švicarskoj, kaj možeš očekivati u jednoj balkanskoj državi, Crnoj Gori.
Kako je izgledalo kada smo došli tamo, najbolje će pokazati slika Alena.
Kao i Mario samo je ponavljao "kako je predivno".
I druge slike pokazuju kako nam je bilo....
Ovdje cesta nije za jurnjavu kao po Alpama i Dolomitima, ali je prekrasna sa predivnim vidicima i pejzažima. Asfalt je prije nekoliko godina obnovljen i u odličnom je stanju.
Naišli smo na nešto čega nije bilo prošle godine, kaj znači da se ipak ulaže i razmišlja kako privući putnika da prođe ovuda i da se vrati ponovo.
Ali, vrijeme je da krenemo dalje.
Spustili smo se u Plužine do Pivskog jezera i nastavili prema Nikšiću i Podgorici.
Uzbudljiva cesta sa tunelima pod 180°, bez rasvjete naravno. Dosta dugo smo se zadržali na Durmitoru pa smo malo odvinuli gas jer smo ogladnjeli. Proletili smo Nikšić i odlučili jesti u Podgorici.
Ušli smo u Podgoricu i tražili rotor i restoran gdje smo jeli prije dva dana na putu za Žabljak i nakon nekoliko krugova smo skužili da uopće nismo bili u Podgorici već u Nikšiću😎. Nakon dužeg traženja pronašli smo super restoran
Il Formaggio i dobro se najeli.
Punog trbuha je bilo teško misliti pa sam, ja kao vođa puta, krivo skrenuo. Htjeli smo ići preko Lovćena, ali sam skrenuo na cestu koja je bila otkriće isto kao i Šavnik kada smo dolazili. Predivna cesta i ubrzo smo došli do ceste kojom se spušta u Kotor.
Predivan pogled i naravno da je Alen ponovo bio bez riječi. Mario i ja smo i to već prošli, ali svejedno se uvijek divimo tom pogledu i nije nam teško voziti ovom uskom i opasnom cestom gdje se dva auta ne mogu na svakom mjestu mimoići.
Spustili se u Kotor i nastavili prema prijelazu
Vraćenovići gdje je odlična cesta za uživanje. Mario ju je nazvao Bilećka magistrala.
Stali smo da odmorimo iznad jezera Bileća i očistili kacige od bezbrojnih mušica da vidimo voziti po mraku jer sunce samo kaj nije zašlo iza brda.
Alen sjedi na brdu od ostataka kamena kaj je netko bacio u prirodu. Ostalo mu od uređenja kuće, a nema kuda sa tim. Pa neka se reciklira ovdje. Idealno mjesto za to😡🙈.
Po mraku smo nastavili do Mostara, gdje smo došli u hotel
Bristol nešto prije 22h sa krajnjim rokom za prijavu. Cijena smještaja sa doručkom za nas troje je 70€. Hotel je bio prepun turista, većinom bajkera. Dvorište je bilo toliko puno motora da se nismo imali gdje sparkirati pa smo stali na nogostupu ispred hotela.
Prošetali se Mostarom, pojeli nekaj fino i na spavanje jer što??? Sutra nas čeka puno kilometara😎😂😂😂😂.
5. dan - povratak u Zagreb (420km)
Buđenje, doručak i put Jablanice po predivnoj cesti i dalje prema Prozoru, Bugojnu i Jajcu gdje smo malo duže odmorili uz prekrasno jezero i Mlinice.
Stali smo i kod poznatog slapa gdje smo se slikali i uživali u prirodi.
Nakon pauze smo krenuli dalje za Banja Luku, Novu Gradišku i ravno za Zagreb, a Alen za Čakovec.
Rezime putovanja je ovakav: napravili smo skoro 2000 km, potrošili skoro ništa novaca (koliko je jeftino na jugu Europe naspram zapadnog dijela), proveli se predivno i jedino kaj su dečki stalno ponavljali je to da se ovdje moramo vratiti. A spominjali su i da je ovo predivno mjesto za obiteljski obilazak autom ili avionom, prvenstveno dio oko i sam Žabljak.
Za kraj vam mogu samo reći da, ako me zdravlje posluži, čitati ćete još putopisa od mene iz ovog kraja, u SUPER TRIO kombinaciji ili sa bilo kojom drugom postavom, ali ja se sigurno ovdje vraćam....🏍
