Bjelko 11.2013. - 10.2017.

Nakon nepune 4 godine rastajem se od mog vjernog prijatelja. Mnoge kilometre sam napravio sa njim, a više od toga pamtim gdje i sa kakvim zanosom, srećom, veseljem. Mogao bi dugo nabrajati što smo sve prošli zajedno, ali budem samo najudaljenija i neka veća mjesta koja su ostala dublje u sjećanju: Pariz, Bruxelles, Koln, Bordeaux, Lyon, Bilbao, Barcelona, Munchen, Ohrid, Atena, Monemvasia, Tirana, Podgorica, Sarajevo, Ljubljana, Luzern, Genova, Monte Carlo, Toscana, Andora, Luxemburg...a naravno, prije svega cijelu Hrvatsku, od Marije Bistrice do Iloka, od Savudrije do Cavtata, mnogi otoci...., da sa skuterom se to može😎😉
Kao mali sam maštao o putovanjima, a eto, u 40-tim godinama sam počeo to ostvarivati uz Bjelka. Predivne planine, jezera, rijeke, razna mora. Toliko sam uživancije, adrenalina, iskustva sa njim doživio da mi ga je bilo jako teško prodati. U ovih 4 godine sam imao 2 kvara na putu i jedan koji sam riješio u Zagrebu po povratku iz Francuske. Odluka o prodaji je došla tako kaj smo počeli pričati o nekim još daljim destinacijama pa sam počeo razmišljati o tome kako je već bio star 5 godina, a i puno kilometara je to za skuter. Iako sam prije prodaje sve promijenio u velikom i malom servisu, nove i originalne dijelove, nove gume... i nisam imao niti najmanje sumnje da odem npr. do Grčke, a da on to ne bi mogao podnesti. Ali na udaljenost od 4-5 tisuća km u jednom smjeru, ipak bih radije sjeo na novi, makar i isti takav skuter sa garancijom. Motor je bio u boljem stanju nego neki koji imaju 3x manje kilometara, ali koji su voženi po gradu i silovani. Siguran sam da on može napraviti još 50 000 kilometara sa novim vlasnikom uz adekvatne servise i druge male, ali bitne stvari održavanja. Naravno, ovo je moje razmišljanje.
Kada smo počeli pričati o putovanju na Nordkapp, najsjeverniju točku Europe, pa kad sam gledao da bih napravio 10 000 km do gore i nazad, naravno da sam razmišljao da bi sigurniji bio pravi motor, a i k tome novi. Uštedio sam neki novac i odlučio to što prije napraviti. Pregledao sam oglasnik i stavio 500 kn manju cijenu od najjeftinijeg da ga što prije prodam i da se ne dvoumim. Nakon niti sat vremena sam primio poziv i rekao je novi, sadašnji vlasnik da ga skinem iz oglasnika, da ga on kupuje i šalje akontaciju internetom, bez da ga je vidio u živo. Bilo mi je žao, ali želio sam napraviti novi veći korak.
Za kraj nekoliko slika našeg dragog bivšeg Bjelka.

Za sada toliko o motoriranju na skuteru, a od slijedeće godine počinje motoriranje na motoru, odluka je pala na Hondu NC750X DCT verzija.

Nikad dosadna Crna Gora, 2017.

Zagreb-Pag-Budva-Žabljak-Sarajevo-Slavonski Brod-Zagreb (1800km)

VFR - Mario
X10 - Darijo

1. dan - noćenje Pag (350km-6h)

Mario i ja smo već odvozili nekoliko lokalnih, domaćih vožnji, pa je bilo vrijeme da se iskušamo u nekom daljem putovanju.

Izrazio je želju da idemo u Crnu Goru jer je više puta slušao moje priče, a i vidio slike. Nikada nije bio južnije od Cavtata pa smo odlučili ići dolje iako sam ja bio nedavno, prije 3 mjeseca. Za mene je Crna Gora jedna od ljepših destinacija za vožnju motorom, naravno ne mislim na njihovu obalu, već na unutrašnjost, tako da mu nije trebalo puno da me nagovori. Ja sam napravio okvirni plan, a Mario je iz iskustva prošlih putovanja imao povjerenja da ću napraviti dobre rute.
Krenuli smo starom cestom kroz Plitvice i uputili se prvo u "centar svijeta", kod Drageca.

Malo smo se ispričali, osvježili, i iz Karina krenuli prema Pagu. Na Pagu smo se otuširali, da kasnije ne moramo, preskinuli se te otišli prošetati do centra.

Naša flašica za uspavanku

2. dan - noćenje Budva (480km-9h)

Ujutro smo obavili brzi doručak bez kave i odlučili što prije pobjeći prema jugu...oko 10h. Prognoza nije bila previše povoljna, ali mi smo vjerovali da će ipak biti lijepo.
 Puno oblaka ujutro u Pagu, ali već kod Skradina se razbistrilo.

Vozili smo se dijelom po unutrašnjosti pa onda dijelom po magistrali uz obalu. Autoput naravno ne dolazi u obzir kod nas bajkera, osim kad nemamo izbora.

Prva kava oko 12h.

Nešto smo pojeli i popili drugu kavu u Drveniku oko 15h.
Mario ne može pratiti moj ritam od 2 i više sata bez stajanja pa dogovaramo da stanemo svakih sat vremena, barem da noge protegnemo. Mi skuteraši jednostavno nemamo mjeru😊.
Što južnije to toplije i ljepše vrijeme. Brzo smo prošli Neum, Dubrovnik i ušli u Crnu Goru na prijelazu Karasovići. Dao sam Mariju upute da i u Crnoj Gori, kao i u Dubrovniku, vozači trube non stop kao znak pozdrava. Takav je običaj. Upozorio sam ga na rigoroznu policiju, iako nisam nikada imao problema sa njima, ali nismo se htjeli isticati pa smo vozili u koloni po ograničenju. Ne previše kasno smo stigli na odredište gdje sam već nekoliko puta unajmljivao apartman kod iste gospođe. Preskinuli smo se i otišli u centar Budve. Objasnio sam Mariju da primorje nije tako lijepo, ali se želio uvjeriti.

Prošetali smo lijepim starim gradom Budve, popili piće i otišli na spavanac. Sutra još malo razgledavanja i gas u planine!!!! Kaže da nije tako loše kao kaj sam mu rekao, ali zato kaj se još nije vozio po danu u gužvi.😎

3. dan - noćenje Žabljak (300km-7h)

Probudili smo se sa prekrasnim jutrom, spremili se i napustili apartman u smjeru Budve i prve kave koju smo popili u gradu. Odmah smo se opskrbili sa hranom za doručak i za put. Nakon toga smo produžili do Sv. Stefana gdje smo opalili malo selfia i vratili se prema Kotoru jer sam isplanirao da idemo preko Lovćena poznatim serpentinama gdje sam išao i sa Ivicom prije tri mjeseca.

Predivni jutarnji pogled na planine iz apartmana Nedović-Jaz gdje smo noćenje platili 14,80€ plus taxa 3€. Znači svaki je platio noćenje 65 kn.
Pogled prema Svetom Stefanu.

A zatim par slika sa uspona prema Lovćenu.

Predivan Boka Kotorski fjord i pogled na uvalu.
Na Lovćenu smo bili kratko. Htjeli smo što prije doći do krajnjeg odredišta jer je za poslijepodne i navečer najavljena kiša.

Odmor ispod stepenica Lovćena.
Nastavili smo za Cetinje, Podgoricu, Kolašin i uživali u krajoliku. Nekoliko brzih zaustavljanja po putu i onda pravi odmor oko 17h na tek drugoj kavi na Đurđević Tari. Na svu sreću još nije bilo kiše.

Mario je bio oduševljen kanjonom Tare i Morače kao i cijelom cestom na putu kako smo se digli od Kotora. Rekao je da sad kuži zakaj sam govorio da je unutrašnjost ljepša. Nakon kave smo nastavili istim tempom prema Žabljaku i ubrzo smo bili tamo. Pronašli smo unaprijed rezervirani apartman, tj.stan u kojem smo noćili. Bili smo sretni jer smo prošli bez kiše. Na dolasku nas je dočekao jedan neobičan domaćin u susjednom dvorištu.

Vjerojatno iznajmljuje četkice za zube ako je netko od putnika zaboravio ponijeti sa sobom.
Zatim standardna procedura; tuširanje, presvlačenje i odlazak u centar, iako je udaljen svega stotinjak metara pasala nam je šetnja. Ubrzo smo ogladnjeli i potražili gdje bi mogli večerati. Prvi izbor je bio Restoran Oro, ali je sve bilo zauzeto pa smo se vratili u Lupo, koji nam se dopao kada smo prolazili pored njega. Treću opciju nismo niti imali.

Restoran Oro stvarno izgleda jako lijepo.

Mario je bio zadovoljan ponudom u Lupu.

Nakon večere šetnja i spavanac na visokih 1500 i nešto mnv.

4. dan - noćenje doma (600km-10h)

Za zadnji dan smo ostavili poslasticu od 600-tinjak km a i da testiram Maria da li je dorastao okorjelom skuterašu. Bilo je to pitanje da li ću ga voditi i slijedeći put sa sobom...naravno, šalim se😀.

Cijelu noć je padala kiša, a motori su nam bili polu natkriveni.

Otišli smo ih pogledati i na doručak u Lupo. Jutro je bilo puno ljepše od noći i bilo je obećavajuće iako ne i po prognozi. Ali kako smo do sada imali sreće, vjerovali smo da će se tako i nastaviti...

Prekrasan pogled iz apartmana ujutro.

Iznad Žabljaka sa pogledom prema Durmitoru smo vidjeli dugu, a zatim i duplu dugu.

Doručak u Lupu.

Nakon doručka smo se spremili i krenuli preko prijevoja Sedlo prema Plužinama pa za Foču. Plan je bio na ćevape u Sarajevo.

Mario kao Stig pozira na Durmitoru i uživa u prekrasnom pogledu. Oduševljen je prirodom, cestom, ma svime. Stalno je ponavljao kako se na proljeće moramo opet vratiti ovdje, ali da je sunčano. A ja sam malo dolijevao ulje na vatru i govorio kako je i Albanija jednako, ako ne i ljepša, kao i sjeverni dio Grčke. Na to je on poludio i govorio već kako jedva čeka proljeće.

Durmitorska cesta

Ovo je ujedno i posljednja slika sa ovoga putovanja, jer kako smo se spustili sa Durmitora tako se oblačilo i nakon ulaska u Bosnu kod Foče padala je na mahove monsunska kiša tako da se nismo zaustavljali jer nam je čak ulazila u kacige pored vizira. Vozili smo oprezno i sporije. Nismo ulazili u Sarajevo, već smo prošli i nastavili prema Zenici i Doboju sve dok kiša nije stala. Oko Doboja smo stali i ručali. Nakon finog obroka i odmora od duge i neprestane kiše nastavili smo prema Slavonskom Brodu i dijelom po staroj cesti, a dijelom po autoputu do doma.

Mario je naravno dobio prolaznu ocjenu i već na povratku me stalno ispitivao o Albaniji i Grčkoj i govorio kako idemo na proljeće....

Pozdrav do sljedećeg putovanja od dečki iz Brestja😉

PS. Ovo je zadnja vožnja bila sa Bijelkom, ali tada to još nisam znao. Sada u trenutku pisanja, znam.

Ajmo na Stelvio, 2017.

Zagreb-Kranjska Gora-Tolmezzo-Cortina d'Ampezzo-Bolzano-Stelvio Pass-Bormio-Bolzano-Brunico-Linz-Podkoren-Zagreb

ukupno 1150km u dva dana

25.8.2017.

X10 - Mile

X10 - Darijo

1. dan - spavanje Bolzano (550km - 9h)

Nakon zadnjeg putovanja Bjelko je dobio novi variomat i sve pripadajuće dijelove da se više ne bi događali problemi na putu. Iako smo prošli put imali sreće i sretno stigli doma, ne bi to htjeli ponavljati.
Bjelko je prošao brdo km i malo se bio umorio, ali sada je ponovo živahan kao dječarac😏.
Nakon promjene variomata bilo je nekih kraćih vožnji po okolici i ustanovljeno je da je spreman za osvajanje novih vrhova. Nakon što sam prošao Grossglockner, vrijeme je za stepenicu više. Kao i inače u životu kada se nečim počneš baviti, počinješ i istraživati i tražiti nove izazove, kako za sebe, tako za hvaljenje po selu. Čitao sam putovanja drugih bajkera i svi su se složili sa time da je u zadnje vrijeme Grossglockner previše razvikan i da je na njemu pregust promet. Kažu i da se ne može uživati u vrhunskoj cesti i konfiguraciji, a pogotovo ne mi sa skuterima koji po usponima ne mogu parirati motorima. Zato se mi tješimo time da možemo više vidjeti po putu jer sporije vozimo, a i možemo više kilometara u danu sjediti u foteljama. Ali Mile i ja već planiramo mijenjati putna vozila, tako da bude i nama patila više stražnjica😉. Uglavnom, Mile i ja smo odlučili popeti se na Stelvio Pass 2760mnv, naravno na 2 kotača, ne valjda pješke.

Kao i uvijek i ovaj put smo imali turbo ambiciozan plan sa 500+ km dnevno jer se jednostavno ne znamo zadovoljiti sa manje😀.
Za prvi dan sam napravio plan da dođemo što bliže Stelviu i rano krenemo u brdo pa da se stignemo drugi dan vratiti u Zagreb.
Po običaju se nalazimo na benzinskoj gdje točimo do vrha i provjeravamo tlak u gumama. Polazak je u pola 8. Složili smo si putne sendviče i opskrbili se za cijeli dan. Sloveniju prolazimo po autoputu do skretanja za Kranjsku Goru. Tu točimo jeftiniji benzin nego što je u Italiji i stajemo na uobičajenom mjestu na prvu kavicu oko 10h. Bajkerski kafić - restoran na ničijoj zemlji, između Slovenije i Italije, ali na računu piše Dežela.

U prošlom putopisu nisam naveo da sam obnovio kacigu. Nolan N87 replika Carlos Checa. Odabir je pao na tu kacigu radi dobrih rezultata testova kacige, a i svidio mi se dizajn.
Nakon Tolmezza smo nastavili prema Cortini i skrenuli sa glavne ceste malo u brda. Prošli smo jako lijepi Passo Tre Croci 1809mnv. Negdje po putu smo stali pored zanimljivih vodopada da malo odmorimo, iako nama skuterašima ne treba odmor.😎

Kako smo se približavali Cortini, tako su oblaci sve više prijetili. Pri spuštanju u Cortinu počeo je pljusak. Velika gužva na ulasku i odustajemo od razgledavanja po kiši. Stajemo uz jednu kuću da se sklonimo od jake kiše i odmaramo nekoliko minuta dok kiša nije posustala.

Naš pogled na Cortinu ispod strehe...
Krenuli smo i ubrzo je kiša skroz stala pa smo mogli uživati dalje u predivnim brdima, planinama.
Žao mi je kaj nismo obišli Cortinu. Ona nam je bila glavna "meta" današnjeg putovanja, ali planine su nam taj nedostatak nadoknadile sa kamatama .

Sve pohvale Talijanima na napravljenim cestama i održavanju istih. Nije da je asfalt po svuda idealan, ali skoro da i je. Stvarno uživancija voziti kada se osjećaš sigurno na cesti i ne očekuješ razne rupe i podvale iza zavoja...kao na Balkanu.
Na jednom križanju sam krivo skrenuo pa smo morali napraviti dodatnih 30-tak km, ali nije nam smetalo. Stigli smo na odredište u pravo vrijeme još za dana. Stignemo se i odmoriti za sutrašnji finalni uspon na drugi po visini prijevoj u Europi. Prvi je u Francuskoj - Col de la Bonette 2802mnv.
Nije bitno koji je najviši, bitno je da ih sve obiđemo jednog dana😀.
Po internetu ima različitih informacija koji je najviši prijevoj, ne vrh pa nazad istim putem, već prijevoj. Tako se navodi neki prijevoj Pico Veleta kod Granade 3249mnv...ali to je već za štrebere. Mi se zadovoljavamo sa ovima do 3000mnv😂
Smještaj je bio u Italiji, a dočekali su nas sa njemačkim jezikom. Prvo sam mislio da su nas zamijenili sa nekim gostima koji trebaju doći sa tog govornog područja, ali kasnije smo shvatili da se ovdje govori njemački podjednako kao i talijanski. A i naziv smještaja je na njemačkom.

Skutere smo sparkirali do prozora od sobe i kupaonice. Smještaj je bio dosta visoko, u jednom selu pored Bolzana, pa nismo vezali motore dodatno lokotima. Osjećali smo se sigurno. Mirno smo spavali. Smještaj sa doručkom u Landgasthof Kreuzstein nas je koštao 90€ i bio je najjeftiniji u krugu koji sam bio gledao.


2. dan - spavanje Zagreb (600km - 11h)

Spavali smo odlično, doručak je bio prosječan, jaja toliko mekano kuhana da smo mislili da su pokvarena. Nismo niti bili gladni jer smo jedva čekali da krenemo na Stelvio Pass. Mislili smo krenuti rano, ali ipak nismo uspjeli prije 9:30....to nam je boljka i inače. No nema veze. Spakirani krenuli smo prema Stelviu puni adrenalina. Gužva po cesti katastrofalna. Ceste su odlične, ali uske i ne može se preticati po sredini, a i po mjestima je puno kamera. Dugo nam je trebalo da se približimo usponu, ali je vrijedilo. Pogled odozdola budi strahopoštovanje, ali niti sa vrha nije manje fascinantan. Nismo bili jedini skuteraši ovdje kao na Grossglockneru. Dapače, ovdje ih je bilo dosta, ali koliko biciklista, to nismo očekivali. Čak smo na vrhu upoznali jednog Slovenca i slikali se sa njegovim biciklom.

Stelvio je jedan od rijetkih prijevoja koji se može slikati gotovo u komadu, naravno mislim na jednu stranu uspona, i to stvarno izgleda "vau".

I ono kaj bi svakako naglasio - talijanski prijevoji se ne naplaćuju, dok se austrijski naplaćuju. Meni su iskreno talijanski draži. Ima puno prijevoja koja se mogu obići u jednom potezu-danu, dok su u Austriji dosta udaljeni. I kroz Švicarsku, Francusku, Španjolsku nismo plaćali te tzv. takse za onečišćenje zraka. Na Stelviu postoji žičara da se popne još puno više, ali to nas nije zanimalo, barem ne ovaj put kada se moramo "žuriti" natrag jer imamo još puno km za odvoziti. Ima i vidikovac koji nije tako daleko za prošetati, ali u moto opremi i čizmama,...možda i ne.

Sa skuterima smo se popeli do jednog restorana, da ne idemo pješke....

...i tu smo napravili predivne fotografije.

Prošetali smo se oko restorana i vidjeli neke profesionalne fotografe sa nekoliko telefoto objektiva. Malo smo ih poslušali kaj pričaju i kažu da vjerojatno danas neće uspjeti, kad se već dva sata nije pojavio....
Mi nismo kužili o kome oni pričaju, ali ubrzo sam vidio jednog prekrasnog "ptića" i slikao ga sa svojim fotoaparatom. U tom trenutku čujem ovu trojicu kako trče i namještaju se da ga slikaju, ali je ptičica brzo nestala iza brda. Uglavnom o ovome se radi.

Kasnijim istraživanjem sam saznao da je to jako rijetki strvinar iz reda jastreba. Jako ih malo ima u Alpama...ako koga više zanima ovdje je poveznica

Još par fotografija za arhivu jer se ovdje vjerojatno ne budemo tako skoro vratili, iako nikad se ne zna. Nije predaleko, ali je taj dio Europe ipak malo preskup za naša primanja.

Možda je nama skupo i nije daleko, ali smo vidjeli i neke kojima je daleko, a nije skupo....

Još smo par fotografija napravili na spustu prema Bormiu...

I jedna umjetnička sa motorom koji se sviđa Mileu.👇

Koliko samo GS-ova ima po tim Alpama i Dolomitima da to nije za vjerovati. Kada ga toliko gledaš i kada vidiš kako je stabilan i moćan po tim serpentinama, svatko bi ga poželio. Možda jednoga dana i Mile bude GS-ovac😉😎.

Dalje smo nastavili obilaziti jednako lijepe prijevoje, ali niže nadmorske visine. A mnoge smo već i prošli na putu za Barcelonu u 5. mjesecu. Nismo se zaustavljali, već smo "pičili" prema Austriji i htjeli smo se vratiti u Italiju preko prijevoja na granici AT-ITA imena Passo Monte Croce Carnico. Nismo vidjeli putokaz u Austriji tako da smo produžili, a kad smo skužili, već smo bili 50-tak km dalje. Tako smo nastavili i išli preko zahtjevnog uspona Podkoren, gdje je Mileov skuter počeo gubiti snagu. Malo smo se uplašili pa smo u Kranjskoj Gori stali na ručku i zadržali se malo duže da se motor ohladi. Nakon klope smo zajašili na autoput, ali ponukani mojim kvarom od prije 2 mjeseca nismo htjeli riskirati sa Mileovim skuterom pa smo vozili 100-110km/h da izbjegnemo kakav kvar. Iako ja uvijek imam u svom motoru rezervni remen, zlu ne trebalo😎😏.
Stigli smo kući malo kasnije od očekivanoga, ali na skuteru je svejedno da li voziš 8-10 ili 12h. Takve "fotelje" su jednostavno stvorene za daleka putovanja, a ovi skuteri su namijenjeni kako za grad tako i za međugradske dionice. Tko zna kakvo sjedalo ima GS?😮
Nama je bilo prekrasno na ovome kratkom, ali dosta dalekom putovanju. Nadam se da se i vama svidjelo čitati. Mi jedva čekamo sljedeći put tamo negdje za par tjedana...kada sam na godišnjem. Na žalost Mile nije, pa ću morati naći nekog drugoga za novu avanturu koja će biti tko zna prema kojoj strani svijeta....

Pozdrav od Mile i Darija.