Još pri povratku iz Grčke prošle godine, negdje na autoputu Lipovac-Zagreb, žena i ja počeli smo kovati planove za drugu (ovu) godinu. Ja sam iznio prijedlog Korzika-Sardinija ili Sicilija. Žena je rekla: Sicilija, a meni je jednostavno ostalo samo da kažem: da draga.
Planove sam počeo raditi već krajem 9. mjeseca, završetkom sezone i bilo je puno materijala, godišnji za drugu godinu rezerviran ....no to je već na proljeće sve stavljeno u ladicu. Naime, oko Božića su počeli moji problemi, tj. mjesec dana ranije, ali za Božić je došlo do vrhunca. Zbog bolova u križima završio sam na bolovanju puna 4 mjeseca. Prošao razna slikanja, vježbe, namještanja, ali leđa su počela funkcionirati tek kada sam počeo voziti motor :-)
Šalu na stranu, ali stvarno mi nije bio problem voziti motor. Radi križa smo odustali od Sicilije i nadali se barem nekom vikend putovanju pa koliko izdrže leđa. Odlučili smo se za sjevernu Italiju, Cinque Terre i Toskanu...pa koliko uspijem izdržati.
Prije puta sam sebe testirao samo na jednom điru od 200-tinjak km i dobro je prošlo.
Pa da krenemo onda....
1.dan: Zagreb-Gorizia-Padova-Verona ( 515 km - 6:30 h )
X10-Suzana i Darijo
Iz Zagreba smo krenuli u petak u jutarnjim satima. Prognoza je bila bez kiše, ali kroz Sloveniju 15 stupnjeva. Žena se naravno odmah odlučila na termo podstavu pa sam i ja uzeo isto da se ne prehladim, kad sam već krenuo bolnih leđa. Dogovor je bio da stajemo češće tako da se ja malo razgibavam i da ne forsiram. Prvi dan plan je bio doći što dalje pa smo stalno koristili autoput. Naravno da smo nešto prigrizli uz kavu i točenje goriva.
 |
| Mislio sam da su naše benzinske skupe.... |
Tako natovareni smo prošetali bazilikom sv. Antuna Padovanskog, crkvom Santa Giustina, ali samo izvana te svetištem sv, Leopolda Mandića.
Centar:
Nekolika slika Abazzie di Santa Giustina ( u prijevodu opatija.-) )
Bazilika svetog Antuna Padovanskog je prekrasna.
Bazilika je toliko velika da na ulasku ima karta sa uputstvima i svuda po podu strelice za smjer kako bi se sve obišlo.
Čista suprotnost je svetište Leopolda Mandića gdje je dojam nakon bazilike kako je sve, da kažem, stisnuto u malo kvadrata, ali niti malo ne zaostaje sa ljepotom i toplinom kojom zrači. Na internetu se da puno pročitati o jednome i drugome pa da samo napišem o tome kako je cijela crkva izgorila do temelja za vrijeme drugog svj.rata i da je ostala jedino netaknuta ispovjedaonica Leopolda Mandića. O "malenom", ali velikom, Leopoldu Mandiću smo nedavno mogli puno čuti pošto su njegovi ostaci (tijelo) bili i u Zagrebu i mnogi su mu se došli pokloniti (pa i moja žena)....
Nakon Padove smo prekrasnim lokalnim cesticama, 85 km, vozili do Verone gdje smo imali rezervirano noćenje sa garažom za ljubimca. Noćenje sa doručkom i garažom 74€. Jedno od najpovoljnijih smještaja kaj smo uspjeli pronaći u blizini centra.
Nakon kraćega odmora i presvlačenja išli smo u grad ljubavi i uživali u večernjim satima.
Prema centru smo išli malo zaobilaznim putem kako bi što više vidjeli. Petak je navečer i u gradu je dosta živo. Puno djece koja valjda imaju dozvoljeno vikendom duži izlazak i dosta turista pa se nismo osjećali čudno slikajući koješta.
Nismo uspjeli ući kod Julije jer je već bilo prekasno, pa smo se počastili prefinim, ali turbo skupim sladoledom.
Nakon poduže šetnje, sjeli smo u park pored fontana i odmarali i gledali tu djecu. Svi piju vodu. Nevjerojatno. Kod nas takvi klinci već navlače lowenbrau od 2 litre. Uglavnom, Suza je skoro zaspala na mome ramenu. Jedva smo se dovukli do hotela i zaspali nakon tuširanja. Mene su tu leđa počela boljeti, ali od hodanja, ne od motora. Lagana šetnja me ubija, ali kako nešto razgledavati i samo protutnjati!??
Nema komentara:
Objavi komentar