04.05.2017.
VFR800 - Mario
X10 - Darijo
2 karte, 3 dana. Na prvi pogled čudno, ali ako je netko pokušao napraviti rutu na google maps-u onda zna da se ne može stavljati neograničen broj POI-a pa sam zato napravio dvije karte. Nisam htio sada istraživati neki drugi program da to napravim.
Jedan dan, na cugi sa Mariom, rekao je kako bi se išao provozati malo do Paga i nazad. Meni odmah sinulo kako sam dva dana slobodan pa bih mogao i ja. Plan je napravljen brzo sa spavanjem kod nas na Pagu.
Prvi dan smo krenuli ujutro i odlučili poći cestom kojom je Mario išao, a ja nisam. Cestom gdje je prijatelj Josip nedavno imao nezgodu. Vrijeme je bilo izvrsno, toplo, a cesta prazna. Uživali smo maximalno po odličnoj cesti. Jako nam se dopala cesta od Gospića prema Karlobagu.
Na vrhu smo stali uživati u pogledu prema Pagu i ostalim otocima u okolici.
U Karlobagu smo naravno stali na kavi i uživali u predivnom pogledu, kao i uvijek.
Predivno mirno more, bistro nebo, prazna cesta, dobre makine, dobro društvo....kaj bi još mogli poželjeti?!
Nakon kraće pauze nastavili smo guštati u kratkim i jakim zavojima prema Maslenici. Predivna cesta. Svaki puta guštam sve više po toj dionici koju sam u ovih 4 godine prošao 10-tak puta. (premalo 😉).
Nakon Maslenice super brza cesta prema Pagu i na Pagu smo jako brzo. Presvlačenje u apartmanu i odlučujemo da je rano pa da se stignemo malo provozati i do Luna, na vrhu Paga, cca 90km ukupno, kao nije nam bilo dovoljno ovih 300 i nešto km od Sesveta.
A na Lunu zalazak sunca i izvrstan trenutak za fotografiranje.
Malo su se nadvili oblaci pa smo odlučili krenuti natrag. Po putu nas je malo kišica osvježila, ali ništa strašno. Ostavili smo motore kod apartmana i prošetali se na pivu i nekakav gablec.
Vratili se, otuširali i zaspali kao bebe.
Drugo jutro nije baš bilo obećavajuće i stalno je prijetila kišica.
Otišli smo do dućana po doručak i kavicu i vratili se u apartman dok se vrijeme ne proljepša.
Vidjeli smo da se neće razbistriti i krenuli smo polako i oprezno. Plan je bio provozati se po unutrašnjosti i vratiti natrag do mraka.
Krenuli smo uz Novigradsko more i kroz Benkovac išli prema Krki i prešli ju kod Roškog slapa i nastavili prema Drnišu pa Čavoglavama i prema Stobreču gdje smo popili kavu na predivnom suncu.
Nastavili smo po magistrali do Omiša gdje smo skrenuli uz Cetinu prema Zadvarju. Na toj uskoj cesti bez prometa naletio je auto iz suprotnog smjera i skoro Marija srušio sa motora. Na vrhu smo stali i odmorili malo uz okrijepu bananama. Dalje po brzoj i poznatoj cesti Cista Provo, Trilj, Sinj, Vrlika pa na Knin. Odlučili smo da idemo prema Gračacu da uživamo po staroj cesti preko Velebita...što se poslije pokazalo kao loš izbor, ali ne radi loše ceste, već radi vremena i male dekoncentracije. Od Knina prema Gračacu smo vidjeli da prema nama idu automobili koji su bili mokri pa smo odlučili stati i navući kišnjake na sebe. U trenutku kad se Mario vraćao na motor krivo je procijenio gdje će stati sa nogom i motor mu se polako spustio na nogu. Brzo sam priskočio i pomogao mu podići motor. Malo ga je bolila noga, ali ništa strašno da ne bi nastavili dalje. Vozili smo i on mi je u jednom trenutku rekao da ga boli noga sve više, ali da može voziti. Usporili smo što zbog kiše, što zbog njegove noge, ali sretno stigli do cilja, Paga.
Na Pagu smo se preskinuli i otišli do grada na uspavanku (pivu) i nešto pojesti.
Uspavanka je djelovala i brzo smo zaspali.
Ujutro nakon buđenja ponovno po doručak i kavu gdje Mario kaže da ga noga boli sve više i da bi se mogli zamijeniti za motore da bi njemu olakšao vožnju. Obavili sve i krenuli. Vožnja na tuđem motoru je uvijek uzbudljiva, ali se pristupa sa više opreza. Mario nije bio siguran kako mu bude voziti skuter jer do sada mu nisu nikada legli, iako ih i nije puno vozio. Kako god ja vozim motor, što niti meni nije bilo baš jednostavno, vidio sam da me on dobro prati. Pustio sam ga naprijed i vozili smo do Karlobaga bez odmora. Kada smo stali, prve Marijeve riječi su bile: sa ovim motorom (skuterom) na kraj svijeta. Nema umora niti najmanje. Popili smo kavu i nastavili dalje. Vozili smo do Senja gdje smo točili gorivo i nastavili dalje nakon kraće pauze. Mario se sve više prilagođavao mojem skuteru i u jednom trenutku prema Vratniku i Žutoj Lokvi počeo se natjeravati sa nekim motorima tako da ih je izludio kako ga nisu mogli proći što im je bilo ispod časti. Ja nisam uspio pratiti njegov ritam jer mi je njegov motor bio preagresivan pa se nisam htio herojski ponijeti već sam prema osjećaju vozio svojom brzinom. Kako smo se približavali Dugoj Resi i Pit Stopu gdje smo htjeli popiti kavu, usporili smo ritam u gužvi. Ja sam se u jednom trenutku u dosadnoj i sporoj vožnji opustio i dekoncentrirano stisnuo prvu kočnicu umjesto kvačila i zablokirao mi kotač u trenutku i skoro sam izletio sa ceste. Sva sreća pa je brzina bila mala, oko 40km/h, pa se nije ništa desilo. Mario me pogledao i dignuo palac sa pitanjem jesam li u redu na što sam mu ja odgovorio palcom gore. On je mislio da sam ja proklizao u zavoju na "glisti", onim zakrpama smolom po cesti za pukotine, jer ih je tamo baš bilo. Kada smo došli pred Pit Stop, pri parkiranju je Mario onda htio stisnuti kvačilo da se zaustavi, ali na skuteru je to kočnica i on je skoro pao. Prvo smo bili oba malo kao u nekoj magli zbunjeni što nam se to dešava, ali uz odmor i kavu smo došli k sebi i na kraju se smijali tome svemu.
Dalje smo nastavili svaki na svom motoru i došli kućama sa osmjehom na licu.
Kasnije je Mario išao na pretrage jer ga je noga i dalje boljela i ispalo je da je slomio jednu kost i bio u gipsu mjesec dana i zatim na oporavku do ljeta. Sezonu je morao djelomično prekinuti..
Ja sam napravio dovoljnu kilometražu i napravio sam servis i stavio nove gume za slijedeće putovanje koje je planirano za nepuna dva tjedna.
Nema komentara:
Objavi komentar